‘Živjela sam u kući punoj droge i oružja. Sa osam godina sam počela piti, a uskoro tukla i pljačkala ljude na ulici. Onda je došla ona...‘

stdClass Object ( [id] => 1139859 [title] => ‘Živjela sam u kući punoj droge i oružja. Sa osam godina sam počela piti, a uskoro tukla i pljačkala ljude na ulici. Onda je došla ona...‘ [alias] => zivjela-sam-u-kuci-punoj-droge-i-oruzja-sa-osam-godina-sam-pocela-piti-a-uskoro-tukla-i-pljackala-ljude-na-ulici-onda-je-dosla-ona [catid] => 241 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Na prvi pogled Aliyah izgleda kao svaka druga 24-godišnjakinja. Voli modu, objavljuje selfije na Instagramu i djeluje sretno. No, njezin osmijeh je samo fasada iza koje se krije mračna priča o zlostavljanju i iskorištavanju. Aliyina najranija sjećanja nisu obiteljska putovanja ni plišani medvjedići. Umjesto toga, prisjeća se kako je došla kući iz škole i osjetila olakšanje kada je vidjela da je prednji prozor otvoren. To je značilo da joj tata pušta zrak.

Aliyah tada nije znala mnogo o drogama. Ali naučila je da otvoren prozor znači da će on biti dobro raspoložen. 'Prozor bi bio zatvoren kada nije bilo dima, a dima nije bilo kada tata nije imao ono što mu treba', objašnjava. U to vrijeme nitko izvan obitelji nije znao što se događa iza zatvorenih vrata njihove kuće u južnom Londonu. Allyah kaže da je tata često tukao sestru i nju koje bi onda, u njihovoj sobi na katu, uplakane grlile jedna drugu dok ne bi zaspale.

Novaca je često nedostajalo, a kao rezultat toga, ni hrana nije uvijek bila na stolu pa su sestre znale ići gladne u školu. Proći će godine i godine prije nego će Allayah, ali i njezinu braću i sestre, pokupiti socijalna služba. Sjeća se s gorčinom mnogih prilika za zaštitu nje i drugih mališana koje su bile propuštene jer bi njeni roditelji, kada bi socijalni radnici pokucali na vrata, navlačili svoja 'najbolja lica'.

Priče poput njezine slijede klasični obrazac, kaže Kendra Houseman, savjetnica za dječje kriminalne aktivnosti: 'Ako dom nije sigurno mjesto, to ih čini ranjivim na iskorištavanje' i upozorava da ima mnogo nezaštićenih djevojaka poput Aliyah. Ali, uprkos lošim izgledima, Aliyah je na kraju uspjela preokrenuti svoj život.

Jednog sunčanog dana, kada joj je bilo osam godina, Aliyin tata je okupio prijatelje za proslavu svog rođendana. Jedan od uzvanika je ponudio Aliyi šampanjac. Toliko ga je popila da su je morali odvesti u bolnicu zbog trovanja alkoholom. Bilo je to vatreno krštenje za ono što će postati alkoholizam. 'Nakon toga bi samo pila... Uvijek bi samo pila...", kaže. Do 13. godine Aliyah je postala ovisna o alkoholu. 'Pijenje je postalo problem. Pila sam jer sam bila depresivna.'

Brak njezinih roditelja se raspao. Otac je napustio obiteljsku kuću i s vremenom je ona postala ono što je u narko krugovima poznato kao 'kuća zamke' - prostor u kojem su se držali droga i oružje te u kojem bi se okupljali dileri. Aliyah se sjeća da je jednom tamo ostala sama. 'Imala sam 10 godina, ostala sam sa svim tim dilerima droge u svojoj kući', priča. Još kao dijete, nekako je pretpostavila da je sve to njezina greška. 'Iskreno, nisam znala što sam učinila.'

---

---

Bio je jedan muškarac, redoviti posjetitelj u toj kući zamki, koji je primijetio da nešto nije u redu. 'Pokazao je iskrenu brigu', kaže ona. Čuvao bi Aliyu, postao njen prijatelj i ostao u kontaktu s njom do danas. 'Mislim da je vidio djevojčicu koja nije imala roditelje, bar ne na način na koji ih je trebala imati... Mislim da mi je samo htio ponuditi malo podrške tu i tamo kad je mogao.' Ali iako je Aliyah bila u registru za zaštitu djece i dalje joj je bilo dopušteno živjeti u tim okolnostima. Smatra da je odnošenje vlasti prema njenoj i sličnim sudbinama teško razumjeti. 'Mislim da im je promaklo mnogo stvari. U današnje vrijeme, ako bi se takvo nešto događalo u kući, dijete će odmah biti uklonjeno.'

Na kraju, kada je Aliyah imala 12 godina, odvedena je u udomiteljstvo. Međutim, tada je već bila duboko problematično dijete. Premještana je između 20-ak udomiteljskih domova tijekom samo tri godine. Često bi iz njih bježala i spavala na ulici. Pila bi sve dok se ne onesvijesti. U školi se njezino ponašanje pogoršavalo - razbijala bi stvari i maltretirala drugu djecu. Pamti osjećaj bezizlaznosti i život koji se svodio na puko preživljavanje. U više navrata bi se samoozljeđivala i pokušavala si oduzeti život.

Tijekom druženja sa starijim tinejdžerima, upoznala je svijet kriminala, nasilja i droge. Aliyah je počela krasti, pljačkati i tući ljude. Trauma iz djetinjstva ju je nanila na put destrukcije, progovara s težinom na usnama. Ubrzo je stekla i opaku reputaciju. Ako bi netko u bandi prešao granicu prihavtljivog ponašanja, Aliyah bi bila ta koji bi ga fizički kaznila. 'Bile su to godine ranjavanja sebe i drugih ljudi', kaže ona. 'Sve je to bilo zbog onoga što sam prošla i stvari kroz koje nisam zaslužila proći. To me napravilo osobom kakva sam postala i oduzelo mi moje djetinjstvo. Nisam ga mogla vratiti jer su se stvari nakon toga samo pogoršale.'

U jednom trenutku je Aliyah upoznala starijeg muškarca u 20-ima koji ju je uvjerio da su u vezi. 'Mislila sam da sam zaljubljena u njega', govori s nevjericom. No stvarnost je bila sasvim drugačija. 'Natjerao me da prodajem drogu za njega. Nisam bila sposobna prepoznati da sam bila iskorištavana.' Ubrzo su prekinuli. Rita Jacobs, socijalna radnica u Londonu, kaže da je ovaj 'model dečka' eksploatacije onaj s kojim se često imala prilike susresti. 'Neke djevojke nisu svjesne da ih se zapravo samo koristi kao sredstvo zarade. Vjeruju da su u romantičnoj vezi s partnerom, a ono što ne shvaćaju je da je partner zapravo počinitelj', kaže Jacobs.

Aliyino iskorištavanje odvijalo se offline. No, Hannah Ruschen, službenica za sigurnosti djece na internetu, kaže da je u desetljeću nakon toga tehnologija dodatno olakšala ciljanje i iskorištavanje ranjivih djevojčica. Tijekom 2020/21. u Engleskoj i Walesu zabilježeno je 5.441 kazneno djelo seksualne komunikacije s djetetom, što je porast od 9 posto u odnosu na prethodnu godinu i povećanje od 69 posto u odnosu na 2017./18., kada je ovo kazneno djelo prvi put uvedeno. Više od 80 posto takve djece su djevojčice u dobi od 12-15 godina. 'Zbog toga što postoji stalan pristup djetetu putem interneta, put od poruke do susreta se može preći vrlo brzo', kaže Ruschen. 'Može krenuti od jednostavnog čina poput zahtjeva za prijateljstvom pa vrlo brzo stići do međusobnog dijeljenja slika na internetu.'

U dobi od 14 godina Aliyah je pobjegla od svojih udomitelja. Odsjedala je kod raznih prijatelja. Znala je da je prijavljen njen nestanak pa ne bi mogla izaći na ulicu. Na kraju joj je ta izolacija postala pretjeskobna te se predala u policijsku postaju. Dobila je uputnicu za mlade i, po prvi put, smještena u dom za starije. Tada to nije znala, ali to je bila prva faza u preokretu njenog života.

Kad je stigla u Bridges Lane, veliku zgradu u Croydonu u južnom Londonu, Aliyah je imala 15 godina. Prvog joj je dana članica osoblja objasnila pravila. Imala je policijski sat i morala je doći kući na vrijeme. Svake večeri svi bi stanari sjeli i večerali s njegovateljima. 'Postavljene su mi granice i to je ono što mi je trebalo', prisjeća se Aliyah. Nikada prije nije iskusila disciplinu. 'Sviđalo mi se. Samo nisam to pokazala, jer nikome nisam vjerovala.'

Aliyjin početak u Bridges Laneu je bio težak. Loše se ponašala, i probala vidjeti koliko daleko može pomaknuti postavljene granice. 'Mislim da sam ih testirala, ali je to također bio vapaj za pomoć. Trebala sam obitelj. Samo sam htjela plakati i zagrliti nekoga i to sam ovdje pronašla. I upoznala sam Rowenu.' Rowena Miller bila je njena dodijeljena nadzornica. To je ujedno bio Rowenin prvi posao. Aliyah je nekako odmah znala da joj je Rowena uvijekčuvala leđa. Bio je to prvi put u životu da je osjetila da netko vjeruje u nju. 'Definitivno sam bila istraumatizirana svojim životom. I još uvijek sam. No sada znam kako time upravljati puno bolje nego kako sam to činila prije - jer nisam znala da je taj uzorak ponašanja posljedica traume.'

Posljedice eksploatacije mogu se osjećati godinama, čak i cijeli život. Mnoge djevojke poput Aliyah ne uspiju tome pobjeći. Ali ona je uspjela. 'Taj me dom smirio. Nisam više bila izgubljena', kaže. Napustila je Bridges Lane s drugačijim stavom. Tada je, sa 16 godina, saznala da je trudna. Bio je to poziv za buđenje. 'Nisam htjela dopustiti svom djetetu da doživi ni četvrtinu onoga što sam ja prošla', tvrdi. Znala je da je još uvijek na radaru socijalnih službi i da će joj dijete biti oduzeto ako napravi ikakav prijestup. Prisustvovala je svakom pojedinom sastanku na koji je pozvana te slijedila upute da prestane pušiti i piti.

Prije sedam godina rodila joj se kćer. Bila je to teška trudnoća, ali vjeruje da joj je to iskustvo promijenilo život. 'Da nije bilo nje ne bih bila ovdje – ona me spasila. Ima sedam godina i nije doživjela ništa što sam ja kada sam bila njene dobi. Zahvaljujem Gospodinu svaki dan na tome.' Danas Aliyah živi sa svojom kćerkom u, kako ona opisuje, ne samo kući, već i domu.

---

---

Žive normalnim životom; Aliyah radi, uživa u pisanju poezije i uskoro će krenuti na studij kako bi postala socijalni radnik i tako mogla pomoći djeci na isti način na koji je Rowena pomogla njoj. 'Još sam na putovanju. Moja kćer je pod mojom brigom. Ja sam mama, imam dom, a ne kuću. Radim. Zajednica u kraju u kojem živim, smiješi mi se svaki dan. Uspjela sam. I na boljem sam mjestu.'