Malokad je neki europski državnik digao toliku prašinu kao što je to učinio mađarski premijer Viktor Orban svojom nedavnom mirovnom turnejom, kada je u pokušaju zaustavljanja ukrajinskog rata u sedam dana posjetio pet ključnih mjesta na tri kontinenta.
Podsjetimo, Orban je najprije otišao u Kijev, gdje je razgovarao s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Onda je otišao u Moskvu, na razgovor s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Potom je u Pekingu imao divan s kineskim čelnikom Xi Jinpingom, nakon čega je odletio u Washington na samit NATO-pakta. U Washingtonu, pak, nije tražio susret s predsjednikom SAD-a Joeom Bidenom, ali je zato iz Washingtona odletio na Floridu, gdje je u Mar-a-Lagu razgovarao s republikanskim predsjedničkim kandidatom Donaldom Trumpom. Pritom je očito računao da će bivši predsjednik SAD-a u studenome osvojiti američke izbore i da će potom prekinuti Bidenovu proratnu politiku i zaustaviti ukrajinski rat.
U nekoj drugoj stvarnosti europski bi čelnici pozdravili ovu mirovnu inicijativu mađarskog premijera i odali mu priznanje zbog njegovih napora da pokuša zaustaviti rat koji prijeti velikim nuklearnim finalom. Ali u ovoj proratnoj stvarnosti koju živimo, na Orbana se podigla demokršćanska kuka i socijaldemokratska motika: mađarski premijer je prozvan kao rusofil i „Putinov igrač” koji svojim mirotvornim ekshibicijama narušava i remeti mudru europsku politiku, po kojoj se rat ima voditi do posljednjeg Ukrajinca i posljednje ruske „crvene linije” – uključujući i napade zapadnim oružjem na Rusiju - a onda ćemo vidjeti što ćemo nakon toga.
Kakav mir, kakvi bakrači?
O svojoj misiji i prijedlozima za mirovno rješenje ukrajinskog sukoba Orban je 12. srpnja pismom obavijestio predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela. Proteklih dana objavljeni su dijelovi tog pisma, iz kojih smo, među ostalim, mogli doznati da trenutno nijedna zaraćena strana – ni Kijev, ni Moskva – ne želi prekid vatre, te da bi, štoviše, intenzitet sukoba u Ukrajini uskoro mogao „radikalno eskalirati”. Također, objavljen je i Orbanov prijedlog da Europa preuzme vodstvo u nastojanju da se ukrajinski rat dovede do prekida vatre i početka mirovnih pregovora.
Taj dio je valjda i najviše šokirao europske čelnike: kakav mir, kakvi bakrači, kad nam tako lijepo ide na frontu? Uglavnom, ti objavljeni dijelovi Orbanovog pisma europskim čelnicima nisu poslužili da ozbiljno razmotre mirovne korake koji se u pismu predlažu, već im je to poslužilo da iz svih artiljerijskih oruđa napadnu mađarskog premijera za neovlašteno soliranje u pogledu ukrajinskog rata. Stoga je Orban odlučio iznijeti u javnost kompletno pismo, te ga je u četvrtak navečer i objavio na svom profilu na platformi X, uz prigodno objašnjenje: „Kako su fragmenti mog izvještaja predsjedniku Charlesu Michelu o mojoj mirovnoj misiji izašli u javnost, odlučio sam objaviti cijeli dokument radi jasnoće i konteksta”, napisao je Orban.
Kompletno Orbanovo pismo u deset točaka donosimo u posebnom okviru uz ovaj tekst, a na ovome mjestu pozabavit ćemo se samo točkom devet, koja ima tri alineje. U prvoj alineji Orban predlaže raspravu o pokretanju „inicijative za vođenje političkih razgovora na visokoj razini s Kinom o modalitetima sljedeće mirovne konferencije”.
Bez Kine nema rješenja
Tim prijedlogom mađarski premijer između redaka kritizira nedavnu mirovnu konferenciju o ukrajinskom ratu u Švicarskoj, jer na nju nije bila pozvana Rusija, što je rezultiralo da većina zemalja svijeta nije ni došla na tu konferenciju – uključujući Kinu - pa se mirovni skup pretvorio u neobaveznu ćakulu zapadnih istomišljenika. Da bi se to u budućnosti izbjeglo, odnosno da bi sljedeća mirovna konferencija bila iole smislena i vjerodostojna, nužno je da organizator pozove obje zaraćene strane. Kako Orban očito ne vjeruje u kapacitete europskih političara (cinici bi rekli: zato što ih dobro poznaje), on sugerira da organizacija takvog skupa uključi i Kinu kao nezaobilazni faktor svjetske politike.
U drugoj alineji devete točke Orban predlaže „zadržavanje trenutnih političkih kontakata na visokoj razini s Ukrajinom”, ali i „ponovno otvaranje izravnih linija diplomatske komunikacije s Rusijom i rehabilitaciju takvih izravnih kontakata u našoj političkoj komunikaciji”. Tu mađarski premijer zapravo obavlja posao šefa europske diplomacije Josepa Borrella, s obzirom da rečeni Borrell od prvog dana ukrajinskog rata odbija diplomatsko rješenje i zagovara ratnu opciju. Europski čelnici su žestoko protiv ovoga što Orban predlaže: diplomatska komunikacija s Rusijom, umjesto da bude „conditio sine qua non” za prekid rata, u očima tih europskih čelnika tretira se kao kazneno djelo. U njihovoj interpretaciji Orban nije mirotvorac, nego proruski bandit koji ometa nastavak rata. No možda i najvažniji dio čitavog Orbanovog pisma sadržan je u trećoj alineji točke devet, u kojoj mađarski premijer predlaže „pokretanje koordinirane političke ofenzive prema Globalnom Jugu, čije smo poštovanje izgubili s obzirom na naš stav o ratu u Ukrajini, što je rezultiralo globalnom izolacijom transatlantske zajednice”.
Tko drugome jamu kopa...
Ovo je vjerojatno i najbolniji udarac koji je Zapad dobio ukrajinskim ratom. Amerika je u tom ratu, među ostalim, vidjela priliku da Rusiju posve izolira od svijeta, pa je posegnula za radikalnim sankcijama i radikalnim medijskim demoniziranjem Rusije, a Europa je, uz rijetke iznimke, slijedila tu američku politiku kao što pačići slijede mamu patku: slijepo, bespogovorno i bez sekunde razmišljanja o vlastitim interesima. Međutim, pokazalo se da politika izoliranja Rusije ne samo što nije uspjela, nego se okrenula protiv svojih tvoraca. Sankcije nisu skršile rusku ekonomiju, niti su dovele do bijesa ruskog naroda prema Putinu, ali zato su uvelike oštetile ekonomije europskih zemalja, što je dovelo do osjetnog pada standarda europskih građana i posljedičnih izbornih poraza niza europskih vlada.
Ukratko, ostatak svijeta, izvan političkog Zapada, nije se okrenuo protiv Rusije. Gotovo nijedna od oko 130 zemalja Globalnog Juga (Latinska Amerika, Afrika, Azija) nije Rusiji uvela sankcije. Naprotiv, u više zemalja centralne i zapadne Afrike nove lokalne vlasti su fizički potjerale zapadne vojne kontingente (američke i francuske) iz zemlje, a umjesto njih u Afriku stiže ruska vojska i kineski kapital. Konačno, nekidan je indijski premijer Narendra Modi, čelnik najmnogoljudnije zelje svijeta i najveće svjetske demokracije, za svoj prvi posjet nakon inauguracije izabrao – Moskvu. Nije otišao u Bijelu kuću posjetiti Bidena, nego je otišao u Kremlj posjetiti Putina. Globalni Jug odbacuje američki unipolarni svijet i radije bira multipolarni svijet koji nude Rusija i Kina. Narod bi rekao: tko drugome jamu kopa, sam u nju upadne. A Orban kaže: „Gospodo, htjeli smo izolirati Rusiju od ostatka svijeta, a na kraju je ostatak svijeta izolirao nas. Poslušajte me prije nego što bude prekasno.”