Novi šef britanske diplomacije David Cameron službeno je posjetio Kijev: na prvi pogled, normalna stvar. Šefovi diplomacije zato i postoje – da špartaju svijetom, jačaju odnose i sprječavaju ratove, a ako se rat i zalomi, da ga što prije obuzdaju i dovedu za pregovarački stol. Tako je bar nekad bilo.
Ali ovo su nova vremena i novi običaji, sada je normalno da diplomati potiču ratovanje i agitiraju za vojno rješenje konflikta. Ako i šef EU diplomacije Josep Borell od početka ukrajinskog rata javno zaziva nastavak tog rata i slanje oružja Ukrajini, čemu se čuditi što je i Cameron ovog tjedna ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog počastio „originalnom” frazom da ce Britanija pomagati Ukrajini „koliko god bude potrebno”:
- Svojim dolaskom želim poručiti da ćemo vam nastaviti davati moralnu, diplomatsku (...), ali prije svega vojnu potporu koja vam je potrebna ne samo ove i iduće godine, nego koliko god vam bude trebalo - rekao je Cameron, dodavši da će u uvjetima novog rata na Bliskom istoku London raditi sa svojim saveznicima „kako bi osigurao da pozornost ostane na Ukrajini”.
Ove Cameronove riječi označavaju kontinuitet britanske politike prema Kijevu i ukrajinskom ratu. Iza SAD-a, Britanija je drugi najveći vojni sponzor Ukrajine u obrani od ruske agresije: u listopadu je objavljeno da je Britanija dosad isporučila Kijevu vojne pomoći u visini 4,6 milijardi funti (5,7 milijardi USD), te je obučila 30.000 ukrajinskih vojnika na britanskom tlu.
Nažalost, taj kontinuitet britanske politike prema Ukrajini i jest jedan od razloga zbog kojih ukrajinski rat još uvijek traje. O tome bi nam više mogao reći Cameronov torijevski kolega Boris Johnson, donedavni britanski premijer.
Smjela ocjena iz ožujka 2022.
Ovaj Cameronov službeni put na relaciji London-Kijev prilika je da podsjetimo na jedan lanjski Johnsonov put na istoj relaciji, koji je u određenom smislu zapečatio sudbinu Ukrajine. Taj presudni Johnsonov posjet Kijevu zbio se 9. travnja 2022. godine.
Prije no što evociramo detalje oko tog lanjskog posjeta britanskog premijera koji je prelomio ukrajinski rat, valja ukratko opisati tadašnje stanje na frontu i kontekst u kojem je došlo do tog posjeta. U tu svrhu poslužit će nam tadašnji iskazi jednog od najcitiranijih analitičara ukrajinskog rata, umirovljenog američkog pukovnika Douglasa Macgregora, koji je u Trumpovu mandatu bio viši savjetnik ministra obrane SAD-a.
Pukovnik Macgregor je već tada, lani u ožujku, za američke medije govorio da je „Ukrajina izgubila ovaj rat”, odnosno da je Rusija u velikoj mjeri već postigla cilj neutraliziranja ukrajinske vojske, ali je „propaganda na Zapadu stvorila lažna očekivanja ukrajinskog uspjeha”. Tako se, prema pukovniku, spori napredak ruskih snaga - osmišljen da se smanje vlastite i civilne žrtve – na Zapadu tumači kao ruska vojna slabost, što „daje lažnu nadu Ukrajincima (...), ali su to prihvatili i političari na Zapadu, nastojeći uvjeriti svijet da je ruski poraz u toku, dok je na terenu ustvari suprotan slučaj”.
- Vrlo je očito da Washington želi da se ovo nastavi što je duže moguće, u nadi da će Rusija biti uništena – smjelo je zaključio pukovnik Macgregor još u ožujku 2022. godine.
Kažemo „smjelo”, jer u to vrijeme, kad je rat trajao tek koji tjedan, javna ocjena da Amerika samo koristi Ukrajinu kao alat protiv Rusije predstavljala je svetogrđe.
"Njemu je rečeno da izdrži..."
No mjesec dana kasnije, 20. travnja, Macgregorovu ocjenu javno je ponovio tadašnji turski šef diplomacije Mevlut Cavusoglu, koji je upozorio da mirno rješenje ukrajinskog rata sprečavaju „neke NATO zemlje”, koje žele da rat traje što dulje kako bi Rusija što više vojno i ekonomski oslabila.
- Postoje zemlje unutar NATO-a koje žele da se rat u Ukrajini nastavi. Nastavak rata vide kao slabljenje Rusije. Ne mare puno za situaciju u Ukrajini - rekao je tog 20. travnja 2022. Cavusoglu za CNN Turk.
Turski ministar nije tada imenovao dotične zemlje, ali je bilo jasno da se prije svega radi o Americi i Britaniji. I doista, samo pet dana kasnije, 25. travnja, Macgregorovu i Cavusogluovu ocjenu potvrdio je i prvi visoki dužnosnik SAD-a - šef Pentagona Lloyd Austin, koji je novinarima u Poljskoj gotovo izravno priznao da glavni cilj zapadnog slanja oružja u Ukrajinu nije pomoći Ukrajini, nego oslabiti Rusiju:
- Želimo vidjeti Rusiju oslabljenu do te mjere da ne može izvoditi stvari poput ove invazije na Ukrajinu - rekao je tada ministar obrane SAD-a.
Vratimo se sada pukovniku Macgregoru. Shodno zaključku svoje ratne analize, on je već tada, u ožujku 2022., kritizirao zapadno slanje oružja Ukrajini, ocjenjujući da te pošiljke „neće imati efekta”, osim što će dovesti do „umiranja više Ukrajinaca”:
- Stvarno je uznemirujuće da ne želimo slati vojnike, a pozivamo Ukrajince da umru u besmislenoj borbi koju ne mogu dobiti. Mislim da predsjednik Zelenski odlaže neizbježno u nadi da ćemo mi doći da ga spasimo, a mi ne dolazimo - kazao je Macgregor, poručivši Zelenskom da bi „najherojskija stvar koju može uraditi bila da se pomiri sa stvarnošću i proglasi neutralnost Ukrajine”:
- Neutralna Ukrajina bila bi dobra i za nas i za Rusiju. To bi stvorilo tampon zonu koju, iskreno, obje strane žele. Ali njemu je rečeno da izdrži i da pokuša odugovlačiti, što je tragično, jer mu ljudi masovno ginu - zaključio je američki pukovnik.
Instrukcije iz Londona
Kod ove pukovnikove posljednje rečenice moramo zastati: tko je Zelenskom dao takve samoubilačke instrukcije?
Ono što Macgregor i svjetska javnost u tom času nisu znali – a Cavusoglu i Austin su vjerojatno znali – jest da su tadašnji „martovski pregovori”, koje su Moskva i Kijev vodili u Istanbulu, praktično krajem ožujka doveli do mirovnog dogovora: Krim ostaje ruski, Donbas dobiva autonomiju, a Ukrajina će službeno proglasiti vojnu neutralnost, odnosno odustajanje od ulaska u NATO.
Svjesni da stanje na frontu otprilike odgovara ocjenama pukovnika Macgregora, ukrajinski pregovarači su 29. ožujka prošle godine u Istanbulu prihvatili ove ruske zahtjeve i dogovorili okončanje rata, nakon čega su Rusi - u znak dobre volje i spremnosti da provedu taj dogovor - povukli svoje snage iz okolice Kijeva i sa sjevera Ukrajine. To je do danas ostao trenutak u kojem je Ukrajina bila najbliže miru.
Međutim, režiserima rata ta mirotvorna opcija nije bila atraktivna, pa je na scenu stupio novi akter iz Londona i uslijedio je dramatični preokret: kako je 5. svibnja izvijestio list „Ukrajinska pravda”, u Kijev je 9. travnja iznenada stigao britanski premijer Johnson, koji je Zelenskom poručio da nikakvih pregovora s Putinom ne može biti i da se rat mora nastaviti.
Odnosno, da ranije instrukcije ostaju na snazi.
Ukrajinska strana potom je obustavila pregovore, a britanski obavještajci u svojim su dnevnim izvještajima – koje prenose svi zapadni mediji, uključujući i tuzemne – to rusko povlačenje snaga stali tumačiti time što je „Ukrajina porazila i odbacila Ruse od Kijeva”, što je u europskoj javnosti stvorilo euforiju da David ipak može pobijediti Golijata (pa se i pad standarda lakše podnosio).
A sada, godinu i pol kasnije, novi britanski šef diplomacije dolazi u Kijev da potvrdi nastavak iste te politike kojoj dobrobit Ukrajine možda i nije na prvom mjestu.