stdClass Object
(
[id] => 1218612
[title] => Intervju izraelskog povjesničara i futurista i dalje diže veliku prašinu: ‘Više jednostavno ne trebamo veliku većinu populacije nego sasvim novi ekonomski i socijalni model‘
[alias] => intervju-izraelskog-povjesnicara-i-futurista-podigao-veliku-prasinu-vise-jednostavno-ne-trebamo-veliku-vecinu-populacije-nego-sasvim-novi-ekonomski-i-socijalni-model
[catid] => 241
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Yuval Noah Harari, povjesničar - ali i futurist - je gostovao u TED-ovom Intervju u kojem je, o mnogim temama, razgovarao s voditeljem Chrisom Andersonom. Ovdje donosimo neke najzanimljivije isječke iz tog intervjua odrađenog prije tri godine, ali aktualnijeg nego ikad.
Anderson: Povijest opisujete kao narativ priča koje su ljudi ispričali sami sebi, što također navodite kao svojevrsnu ljudsku supermoć. Koji je to narativ koji danas pričamo sebi, a kojeg ste prethodno opisali kao "razočaranje" tj. nestanak svih iluzija.
Harari: Nemamo narativ. Nalazimo se u unikatnoj i zastrašujućoj situaciji u kojoj nemamo priču s kojom bismo sami sebi ispričali što se događa u svijetu i gdje idemo. U 20. stoljeću smo imali tri velika narativa koja su objašnjavali sve. Tu je bila fašistička priča koje je govorila da je ljudska povijest borba između nacija te da će jedna od njih, jedna rasa, nasilno izdominirati čitav svijet. Druga je bila ona komunistička koja je tvrdila da je povijest borba među klasama, a u njenoj viziji budućnosti će jedan socijalni sustav dominirati čitavim svijetom, osiguravajući jednakost među svim ljudima, makar nauštrb slobode. Treća je bila liberalna priča u čijoj je ideji povijest borba između slobode i tiranije, a provest će se mirnom kooperacijom različitih grupa ljudi, uz nejednakost kao cijenu slobode. Nakon što su otpale prve dvije, došli smo do tzv. kraja povijesti, u kojem je jedna priča objašnjavala sve. A onda se i ona raspala. To je ono što gledamo zadnjih pet do deset godina.
Anderson: Koliko je taj pad utemeljen u samoj ekonomiji? Svijet je svojevremeno povjerovao u slobodno tržište, to je postalo gotovo kao religija, pa i donijelo značajan gospodarski rast. Međutim, stvorilo je i stotine milijuna poslova u trećem svijetu, a koji su zapravo izmješteni iz SAD-a i Europe, što je dovelo do stagniranja prihoda, ali i nade u bolju budućnost.
Harari: Dva stoljeća su Sjedinjene države i Velika Britanije gurale svijet prema slobodnoj trgovini i globalizaciji pošto je to funkcioniralo jako dobro za stanovništvo tih zemalja. Odjednom, kada to isto funkcionira dobro za Kinu i Indiju, Angloamerikanci više nisu toliko sretni s time. No, mislim da postoji puno dublji problem. Naime, mnogo ljudi osjeća da su izostavljeni iz priče i napušteni. U 20. stoljeću, ono što je bilo zajedničko svim narativima je da su njihovi glavni junaci bili obični ljudi. Ako ste živjeli, recimo, u SSSR-u u 30-tima, život je bio jako siv. Ali, ako biste pogledali na postere komunističke propagande koji su prikazivali herojske poze farmera i tvorničkih radnika, znali ste da je to ta slavna budućnost ka kojoj idete. Danas, ljudi čuju samo neke velike riječi kao što su strojno učenje, globalizacija ili blockchain, a njih samih tamo nema. Oni nisu više dio budućnosti. I ljudi su čak u pravu oko svojih zamjeranja da ih budućnost ne treba. Imate sve te pametne ljude u Kaliforniji i Pekingu koji planiraju neku sjajnu budućnost sa umjetnom inteligencijom i bioinženjeringom, a "mene" ne trebaju. Eventualno, ako su dragi, će mi baciti neke mrvice. Mnogo je gore osjećati se beskorisnim nego eksploatiranim.
---
Yoshikazu Tsuno/Afp
---
Anderson: Recite nam više o tome kako će se tehnologija promijeniti i koji će to utjecaj imati na ljude.
Harari: Sredinom prošlog stoljeća, gdjegod da ste se nalazili, građevni materijal bolje budućnosti su bili milijuni radnika u tvornicama, farmeri i vojnici. Niste mogli bez njih. Početkom 21. stoljeća jednostavno više ne trebamo veliku većinu populacije. Zašto? Jer u izgradnji sve sofisticiranije tehnologije većina ljudi ne može sudjelovati, jednostavno nisu obučeni za to, što ih čini suvišnima. Osim toga, sami smisao te tehnologije jest da njih zamjeni.
Anderson: U pitanju je svakako tekuća debata. Neki govore da će umjetna inteligencija, u stvari, omogućiti ljudima da se bave onim što ih zapravo zanima.
Harari: Svakako, biti će mnogo novih i uzbudljivih poslova, ali nije jasno hoće li ih mnogo ljudi moći obavljati, jer će zahtijevati visoku edukaciju i posebne vještine. U 20-tim i 30-tim je tehnologija zamijenila mnogo poljoprivrednih zanimanja. Nije više bilo potrebe imati 100 radnika na jednoj farmi već dva traktora, vozače i mehaničara. Međutim, onih devedesetak višak radnika se preselilo u grad i zaposlilo u tvornici traktora na traci i tako nastavili biti dio budućnosti. Ali danas, s UI-om i strojnim učenjem, nova zanimanja su inženjer softvera ili arhitekt virtualne stvarnosti, a to nije nešto što bilo tko iznad 30 može brzo, ako uopće, savladati.
Anderson: Većina poslova koji će biti zamijenjeni su dosadni i tretiraju ljude kao robote koji rade na žetone. Iako navodite budućnost rada kao podijeljenu između tehnologije i visoko trenirane radne snage, kada pogledate društvo... Nije kao da nedostaje stvari koje netko treba obaviti. Ako ništa, svijet je pun milijuna usamljenih ljudi, a ljudi su dobri u činjenju toga da se usamljeni ne osjećaju usamljeno - ako žele. A to može, više-manje, svatko. Osim toga, lokalne zajednice uvijek iziskuju neku vrstu volonterskog rada. Zanima me u kojoj mjeri ćemo trebati redefinirati značenje "rada", ali i "života". Hoćemo li se konačno okrenuti priči u kojoj "poslovi" više nisu ključni cilj ekonomije?
Harari: Ako možemo redefinirati izgradnu zajednice ili odgoj djece kao možda i najvažnije poslove od svih, onda se većina distopijskih scenarija neće ostvariti. Pitanje je je li društvo spremno zamijeniti tu svoju definiciju, ali i adekvatno kompenzirati ove stvari. Ali za ovo trebamo sasvim novi ekonomski i socijalni model.
Anderson: Pretpostavljam da će biti ključno tko plaća i kako. U budućnosti povećane tehnologije, sa sve manje radnika, će korporacije postizati samo više profite. Vidite li drugu opciju osim da vlada nameće više poreze takvim entitetima i distribuira ih za ove nove komunalne "poslove".
Harari: To je svakako više političko nego ekonomsko pitanje, ali također više globalno nego nacionalno. SAD i Kina će biti ok. Iako će se unutar njih voditi bitke o redistribuciji bogatstva, tamo će barem biti nešto za redistribuirati. Mogu zamisliti vladu da oporezuje tehnološke divove iz Kalifornije kako bi dala više majkama u Pennsylvaniji i Indiani. Ne mogu, međutim, zamisliti da taj isti novac šalju u Meksiko ili Brazil. Pitanje je što će ljudi tamo raditi. Ako tamošnji tekstilni radnici i ostanu bez posla, jer će za 20-30 godina biti jeftinije proizvoditi odjeću u SAD-u, što onda?
---
---
Anderson: Postoji zabrinutost da su, bez da smo primjetili, podaci postali tajna valuta moderne ekonomije, pri čemu svi radosno prihvaćamo sve te besplatne usluge, pritom ne shvaćajući da nudimo svoje podatke, a s njima i ogromnu moć i bogatstvo nekolicini kompanija i vlada. Postoji li način da osnažimo ljude tako da im podarimo vrijednost sukladnu podacima uzetim od njih, a na taj način možda i spriječimo nastanak "beskorisne klase"?
Harari: Postoje mnogi razgovori o tome, kao što je, primjerice, porez na podatke. Problem je što smo mi naviknuti na ekonomiju u kojoj je glavno sredstvo razmjene novac. Međutim, moguće da se krećemo prema svijetu u kojem će se sve češće i češće razmjenjivati samo informacijama. I nije tako jednostavno kao "ajmo staviti novčanu vrijednost na informaciju", na taj način se promašuje bit. Potrebno je odrediti vrijednost informacije na samu informaciju. Porez na podatke nije samo porez na informacije, već porez u informacijama. Dakle, treba ga refundirati u informacijama. Još uvijek nemamo konceptualni okvir za nositi se s takvom ekonomijom.
Anderson: S obzirom na posljednje pritiske na tehnološke kompanije, bi li se one dale "nagovoriti" da redefiniraju ugovore sa svojim korisnicima u kojima će prepoznati koliko im njihove informacije znače, a možda i oformiti nešto kao osobni račun s podacima, da ljudi napokon dobiju kontrolu nad svojim podacima.
Harari: Teško je konceptualizirati što znači posjedovati i upravljati svojim podacima. Fizički posjed možeš ograditi, staviti vrata i odlučivati tko će ulaziti, a tko ne. Vrlo jednostavno. U drugu ruku, što to znači da ja posjedujem svoj najprivatniji mogući set podataka, svoju DNK? Nekretnina je samo jedna kopija i ne možeš je micati. Imati isprintanu primjerak svoje DNK je sjajno, ali može postojati tisuće takvih istih na desetinama različitih medija i može ih se koristiti na toliko načina koje ne mogu ni razumjeti. Drugi problem je što su ti podaci sada jako vrijedni jer se koriste kako bi se "hakiralo" čovječanstvo i istreniralo UI. Ali to neće potrajati dugo. Jednom kad je UI istreniran, vrijednost podataka će se drastično smanjiti.
Anderson: Ovo "hakirati" ljude zvuči malo uznemirujuće. Što to, u stvari, znači?
Harari: Znači razumjeti ljude bolje nego oni razumiju sami sebe, što i nije toliko teško jer većina ljudi ne zna sebe tako dobro. To uključuje prognoziranje njihovih izbora bolje od njih samih, manipuliranje njihovim emocijama i donošenje odluka umjesto njih. Da budem jasan, to ne podrazumijeva savršeno poznavanje ljudi, jer je to nemoguće.
Anderson: To možda i nije toliko loše. Recimo da se osjećam razdraženo i odjednom mi se na ekranu pojavi: Otiđi do frižidera i popij proizvod X. I kad ga popijem se osjećam sjajno. A samo nisam bio svjestan da je problem bio taj određeni nedostatak.
Harari: Tako je, samo si bio dehidriran.
---
Science Photo Library/Science Photo Library Via Afp
---
Anderson: Ponekad je frustirajuće slušati sva ta upozorenja bihevioralne manipulacije, što je zapravo ekonomski alat koji se koristi desetljećima. Količina korisničke pažnje koju je televizija izvukla kroz godine je možda veća nego ona Googlea i Facebooka.
Harari: Ništa nije kompletno novo u povijesti, iako postoje presedani. Ljudi govore o genetskom inženjeringu... Pa, uzgajamo krave i kokoši tisućama godina, pa što je novo? Ali ima nešto novo. Dosad su sve informacije koje su se od nas skupljale bila izvan naše kože; gdje idemo, što kupujemo, što gledamo, što pritišćemo na svojoj tipkovnici. Ali u budućnosti će se ulaziti pod vašu kožu i gledati direktno što se događa u vašem srcu, vašem mozgu, koliko vam je krvni tlak itd. To se može raditi invazivnim metodama kao što su elektrode ugrađene u vaše tijelo, ali i vanjskim uređajima kao što su prsten ili narukvica koji mjere biometričke podatke, pa čak i kamerom koja nalazi tragove za vaše emocionalno stanje. Dakle, sve može otići u smjeru najgorih totalitarnih režima. Recimo da Sjeverna Koreja naredi svima da nose biometričke narukvice i netko uđe u prostoriju u kojoj visi slika Kim Jong Una i uređaj očita znakove bijesa... To bi bile jako loše vijesti za tog jadnika. Čak ni u Orwellovoj 1984. nisu mogli ući u vaš mozak, još je uvijek postojala ta sfera privatnog. To bi sve uskoro moglo nestati. Na Zapadu pak najveća zabrinutost vlada oko tzv. nadzornog kapitalizma koji nije diktator koji čita tvoj um, ali postoje korporacije i vladine agencije koje promatraju što se događa u tvon tijelu. Živimo u svijetu u kojem je naša unutarnja realnost gotovo potpuno ogoljena.
Anderson: Nadzorni kapitalizam mi zvuči kao moćni naziv koji ocrnjava tendenciju korištenja podataka za stvaranje ekonomske vrijednosti. Korporacije koje to koriste bi se sigurno pravdale time kao osnaživanjem kapitalizma. Koji je raskorak između dobrog i zlog potencijala ovoga?
Harari: Dobar potencijal je ogroman. Mogli bismo osigurati najbolju i najjeftiniju zdravstvenu skrb za milijarde ljudi i zato je ta tehnologija toliko primamljiva. Kad ne bi bilo te dobre strane onda bi bilo vrlo jednostavno - ajmo samo to odbaciti. Ali postoje i velike opasnosti. Najlakše je misliti: O, postoje sve te zle korporacije koje će pomoću ovoga manipulirati ljudima na najstrašnije moguće načine. Intelektualno je lako zaključiti da to treba zaustaviti. Međutim, problem nastaje onda kada razmislite o tome što se sve može u slučaju da se ne zloupotrebi. Što ako postoji sistem koji nadgleda moje srce i mozak, relativno je benigan i ne koristi se samo za moje bolje zdravlje nego i stalnu pomoć u životu, u gotovo svakoj odluci koju trebam donijeti. Tisućama godina promatramo život kao dramu donošenja odluka; život je put, dolazimo s raskrižja na raskrižje i moramo donositi odluke. Financijske, romantične, političke... Što ako se na sve više i više raskrižja možemo jednostavno osloniti na algoritam koji nas poznaje jako dobro. Kada, na primjer, pročitam vijesti zbog kojih se prepadnem i želim prodati sve svoje dionice. Taj algoritam tada zna da je moj um u tom trenutku iracionalan i da je bolje da to ne učinim. Ili ako se odlučim vjenčati, a algoritam stavi veto na taj izbor, jer me poznaje bolje od mene samog. Kakav je to život? Za to nemamo religijsko, umjetničko ni filozofsko razumijevanje.
Anderson: Postoje li stvari koje su predragocijene da bi ih prepustili na upravljanje tehnologiji?
Harari: To je veliko pitanje. Jedan od značajnijih problema je kako definirati cilj. Financijski cilj je jednostavan - želim više novca. Ako to tako definirate, algoritam zna što mu je raditi. Kod pitanja kao što su ona ljubavna ili što studirati, pitanje je tko uopće definira taj cilj. To nas vodi sve do drevnih spiritualnih i filozofskih pitanja kao što su upoznavanje samog sebe ili što je dobar život. Takva vječne dileme danas postaju praktična pitanja inženjeringa. Većina ljudi nije uopće involvirana u ovu raspravu nego žive svoje živote lakomno i neopterećeno. A postoji i dublji problema, a to je da poniranje u sebe puno teže i bolnije nego ljudi to obično zamišljaju. Misle da ćemo imati više vremena, tehnologija će nam pomoći i sve će biti divno. Zamišljaju se kao u antičkoj Ateni, gdje hodaju sa Sokratom i imaju sve te zanimljive razgovore ili meditiraju doživljavajući blaženstvo i jedinstvo sa svemirom. Djelomičan razlog zašto se većina ljudi nije otisnula na ozbiljno putovanje samoistraživanja tijekom svog života je što je to puno kompliciranije od toga. Na tom putu otkriješ mnogo stvari o tebi koje ti se ne sviđaju, a uz to imaš i mnogo iskustava boli, ljutnje i usamljenosti i svih tih stvari s kojima se ne želiš suočiti. Mislim da smo stigli do točke u ljudskoj povijesti kada nas tehnologija tjera da započnemo tu unutarnju duhovnu potragu ili ćemo platiti puno veću cijenu što se ne poznajemo.
---
Jonathan Nicholson/Nurphoto Via Afp
---
Anderson: Što sada kada čovječanstvo nema priču? Što se loše može dogoditi?
Harari: Najgori problem je što se suočavamo sa značajnim globalnim prijetnjama prema kojima moramo djelovati. Kada bi imali vremena, nekoliko desetljeća, da se čovječanstvo otisne na put "traženja sebe", to bi bilo super. Ali nemamo taj luksuz ni vrijeme. Tu su klimatske promjene, prijetnja nuklearnog rata - da, još postoji mnogo atomskih bombi na svijetu - i nove tehnologije. Također, trebamo globalnu suradnju oko svih ovih stvari, barem ukoliko ih planiramo riješiti ili zaustaviti najgore ishode. Bez zajedničke priče, nemamo globalnu kooperaciju jer je ona temljena grupnim pričama, fikcijama i mitologijama.
Anderson: Kao što su ljudska prava?
Harari: Ljudska prava nisu biološka činjenica, ona su priča koju smo stvorili. Kada kažem da je nešto priča, to ne znači da je ona laž ili da je zla. Ima dobrih priča i zlih priča. Mjera toga je njihov utjecaj na svijet.
Anderson: Je li znanost priča?
Harari: Ne. Moramo razlikovati dva povijesna tipa moći. To su moć nad objektivnom stvarnošću, kao što je gradnja mostova, liječenje bolesti ili sastavljanje atomske bombe, i moć nad subjektivnim osjećajima i maštom ljudi koja ih tjera na određeno vjerovanje. Za većinu aktivnosti vam je potrebno oboje. Recimo da želite napraviti atomsku bombu. S jedne strane vam treba funkcionalna fizička teorija, a s druge ljudi koji će surađivati u rudarenju urana, gradnji reaktora i kuhanju ručka za znanstvenike. I za to drugo vam treba priča. Neće natjerati milijune na suradnju ako im kažete da je E=mc2. A priča koju im kažete uopće ne mora biti istinita. Dapače, može biti totalna glupost, ali svejedno efektivna. A je li u pitanju dobra ili loša priča se vidi u odnosu na to koliko patnje uzrokuje ili otklanja.
Anderson: Jeste li pesimist ili optimist po pitanju budućnosti čovječanstva?
Harari: Danas su stvari bolje nego ikad za čovječanstvo, stvari su još uvijek poprilično loše i stvari bi mogle postati mnogo gore, što zvuči prilično pesimistično. Ali ne bih rekao da sam pesimist jer primjećujem situacija očito bolja nego prije, što znači da je moguće poboljšati situaciju. I dalje je sve na nama, imamo sposobnost i vrijeme za donijeti promjenu nabolje.
Yuval Noah Harari, povjesničar - ali i futurist - je gostovao u TED-ovom Intervju u kojem je, o mnogim temama, razgovarao s voditeljem Chrisom Andersonom. Ovdje donosimo neke najzanimljivije isječke iz tog intervjua odrađenog prije tri godine, ali aktualnijeg nego ikad.
Anderson: Povijest opisujete kao narativ priča koje su ljudi ispričali sami sebi, što također navodite kao svojevrsnu ljudsku supermoć. Koji je to narativ koji danas pričamo sebi, a kojeg ste prethodno opisali kao "razočaranje" tj. nestanak svih iluzija.
Harari: Nemamo narativ. Nalazimo se u unikatnoj i zastrašujućoj situaciji u kojoj nemamo priču s kojom bismo sami sebi ispričali što se događa u svijetu i gdje idemo. U 20. stoljeću smo imali tri velika narativa koja su objašnjavali sve. Tu je bila fašistička priča koje je govorila da je ljudska povijest borba između nacija te da će jedna od njih, jedna rasa, nasilno izdominirati čitav svijet. Druga je bila ona komunistička koja je tvrdila da je povijest borba među klasama, a u njenoj viziji budućnosti će jedan socijalni sustav dominirati čitavim svijetom, osiguravajući jednakost među svim ljudima, makar nauštrb slobode. Treća je bila liberalna priča u čijoj je ideji povijest borba između slobode i tiranije, a provest će se mirnom kooperacijom različitih grupa ljudi, uz nejednakost kao cijenu slobode. Nakon što su otpale prve dvije, došli smo do tzv. kraja povijesti, u kojem je jedna priča objašnjavala sve. A onda se i ona raspala. To je ono što gledamo zadnjih pet do deset godina.
Anderson: Koliko je taj pad utemeljen u samoj ekonomiji? Svijet je svojevremeno povjerovao u slobodno tržište, to je postalo gotovo kao religija, pa i donijelo značajan gospodarski rast. Međutim, stvorilo je i stotine milijuna poslova u trećem svijetu, a koji su zapravo izmješteni iz SAD-a i Europe, što je dovelo do stagniranja prihoda, ali i nade u bolju budućnost.
Harari: Dva stoljeća su Sjedinjene države i Velika Britanije gurale svijet prema slobodnoj trgovini i globalizaciji pošto je to funkcioniralo jako dobro za stanovništvo tih zemalja. Odjednom, kada to isto funkcionira dobro za Kinu i Indiju, Angloamerikanci više nisu toliko sretni s time. No, mislim da postoji puno dublji problem. Naime, mnogo ljudi osjeća da su izostavljeni iz priče i napušteni. U 20. stoljeću, ono što je bilo zajedničko svim narativima je da su njihovi glavni junaci bili obični ljudi. Ako ste živjeli, recimo, u SSSR-u u 30-tima, život je bio jako siv. Ali, ako biste pogledali na postere komunističke propagande koji su prikazivali herojske poze farmera i tvorničkih radnika, znali ste da je to ta slavna budućnost ka kojoj idete. Danas, ljudi čuju samo neke velike riječi kao što su strojno učenje, globalizacija ili blockchain, a njih samih tamo nema. Oni nisu više dio budućnosti. I ljudi su čak u pravu oko svojih zamjeranja da ih budućnost ne treba. Imate sve te pametne ljude u Kaliforniji i Pekingu koji planiraju neku sjajnu budućnost sa umjetnom inteligencijom i bioinženjeringom, a "mene" ne trebaju. Eventualno, ako su dragi, će mi baciti neke mrvice. Mnogo je gore osjećati se beskorisnim nego eksploatiranim.
---
Yoshikazu Tsuno/Afp
---
Anderson: Recite nam više o tome kako će se tehnologija promijeniti i koji će to utjecaj imati na ljude.
Harari: Sredinom prošlog stoljeća, gdjegod da ste se nalazili, građevni materijal bolje budućnosti su bili milijuni radnika u tvornicama, farmeri i vojnici. Niste mogli bez njih. Početkom 21. stoljeća jednostavno više ne trebamo veliku većinu populacije. Zašto? Jer u izgradnji sve sofisticiranije tehnologije većina ljudi ne može sudjelovati, jednostavno nisu obučeni za to, što ih čini suvišnima. Osim toga, sami smisao te tehnologije jest da njih zamjeni.
Anderson: U pitanju je svakako tekuća debata. Neki govore da će umjetna inteligencija, u stvari, omogućiti ljudima da se bave onim što ih zapravo zanima.
Harari: Svakako, biti će mnogo novih i uzbudljivih poslova, ali nije jasno hoće li ih mnogo ljudi moći obavljati, jer će zahtijevati visoku edukaciju i posebne vještine. U 20-tim i 30-tim je tehnologija zamijenila mnogo poljoprivrednih zanimanja. Nije više bilo potrebe imati 100 radnika na jednoj farmi već dva traktora, vozače i mehaničara. Međutim, onih devedesetak višak radnika se preselilo u grad i zaposlilo u tvornici traktora na traci i tako nastavili biti dio budućnosti. Ali danas, s UI-om i strojnim učenjem, nova zanimanja su inženjer softvera ili arhitekt virtualne stvarnosti, a to nije nešto što bilo tko iznad 30 može brzo, ako uopće, savladati.
Anderson: Većina poslova koji će biti zamijenjeni su dosadni i tretiraju ljude kao robote koji rade na žetone. Iako navodite budućnost rada kao podijeljenu između tehnologije i visoko trenirane radne snage, kada pogledate društvo... Nije kao da nedostaje stvari koje netko treba obaviti. Ako ništa, svijet je pun milijuna usamljenih ljudi, a ljudi su dobri u činjenju toga da se usamljeni ne osjećaju usamljeno - ako žele. A to može, više-manje, svatko. Osim toga, lokalne zajednice uvijek iziskuju neku vrstu volonterskog rada. Zanima me u kojoj mjeri ćemo trebati redefinirati značenje "rada", ali i "života". Hoćemo li se konačno okrenuti priči u kojoj "poslovi" više nisu ključni cilj ekonomije?
Harari: Ako možemo redefinirati izgradnu zajednice ili odgoj djece kao možda i najvažnije poslove od svih, onda se većina distopijskih scenarija neće ostvariti. Pitanje je je li društvo spremno zamijeniti tu svoju definiciju, ali i adekvatno kompenzirati ove stvari. Ali za ovo trebamo sasvim novi ekonomski i socijalni model.
Anderson: Pretpostavljam da će biti ključno tko plaća i kako. U budućnosti povećane tehnologije, sa sve manje radnika, će korporacije postizati samo više profite. Vidite li drugu opciju osim da vlada nameće više poreze takvim entitetima i distribuira ih za ove nove komunalne "poslove".
Harari: To je svakako više političko nego ekonomsko pitanje, ali također više globalno nego nacionalno. SAD i Kina će biti ok. Iako će se unutar njih voditi bitke o redistribuciji bogatstva, tamo će barem biti nešto za redistribuirati. Mogu zamisliti vladu da oporezuje tehnološke divove iz Kalifornije kako bi dala više majkama u Pennsylvaniji i Indiani. Ne mogu, međutim, zamisliti da taj isti novac šalju u Meksiko ili Brazil. Pitanje je što će ljudi tamo raditi. Ako tamošnji tekstilni radnici i ostanu bez posla, jer će za 20-30 godina biti jeftinije proizvoditi odjeću u SAD-u, što onda?
---
---
Anderson: Postoji zabrinutost da su, bez da smo primjetili, podaci postali tajna valuta moderne ekonomije, pri čemu svi radosno prihvaćamo sve te besplatne usluge, pritom ne shvaćajući da nudimo svoje podatke, a s njima i ogromnu moć i bogatstvo nekolicini kompanija i vlada. Postoji li način da osnažimo ljude tako da im podarimo vrijednost sukladnu podacima uzetim od njih, a na taj način možda i spriječimo nastanak "beskorisne klase"?
Harari: Postoje mnogi razgovori o tome, kao što je, primjerice, porez na podatke. Problem je što smo mi naviknuti na ekonomiju u kojoj je glavno sredstvo razmjene novac. Međutim, moguće da se krećemo prema svijetu u kojem će se sve češće i češće razmjenjivati samo informacijama. I nije tako jednostavno kao "ajmo staviti novčanu vrijednost na informaciju", na taj način se promašuje bit. Potrebno je odrediti vrijednost informacije na samu informaciju. Porez na podatke nije samo porez na informacije, već porez u informacijama. Dakle, treba ga refundirati u informacijama. Još uvijek nemamo konceptualni okvir za nositi se s takvom ekonomijom.
Anderson: S obzirom na posljednje pritiske na tehnološke kompanije, bi li se one dale "nagovoriti" da redefiniraju ugovore sa svojim korisnicima u kojima će prepoznati koliko im njihove informacije znače, a možda i oformiti nešto kao osobni račun s podacima, da ljudi napokon dobiju kontrolu nad svojim podacima.
Harari: Teško je konceptualizirati što znači posjedovati i upravljati svojim podacima. Fizički posjed možeš ograditi, staviti vrata i odlučivati tko će ulaziti, a tko ne. Vrlo jednostavno. U drugu ruku, što to znači da ja posjedujem svoj najprivatniji mogući set podataka, svoju DNK? Nekretnina je samo jedna kopija i ne možeš je micati. Imati isprintanu primjerak svoje DNK je sjajno, ali može postojati tisuće takvih istih na desetinama različitih medija i može ih se koristiti na toliko načina koje ne mogu ni razumjeti. Drugi problem je što su ti podaci sada jako vrijedni jer se koriste kako bi se "hakiralo" čovječanstvo i istreniralo UI. Ali to neće potrajati dugo. Jednom kad je UI istreniran, vrijednost podataka će se drastično smanjiti.
Anderson: Ovo "hakirati" ljude zvuči malo uznemirujuće. Što to, u stvari, znači?
Harari: Znači razumjeti ljude bolje nego oni razumiju sami sebe, što i nije toliko teško jer većina ljudi ne zna sebe tako dobro. To uključuje prognoziranje njihovih izbora bolje od njih samih, manipuliranje njihovim emocijama i donošenje odluka umjesto njih. Da budem jasan, to ne podrazumijeva savršeno poznavanje ljudi, jer je to nemoguće.
Anderson: To možda i nije toliko loše. Recimo da se osjećam razdraženo i odjednom mi se na ekranu pojavi: Otiđi do frižidera i popij proizvod X. I kad ga popijem se osjećam sjajno. A samo nisam bio svjestan da je problem bio taj određeni nedostatak.
Harari: Tako je, samo si bio dehidriran.
---
Science Photo Library/Science Photo Library Via Afp
---
Anderson: Ponekad je frustirajuće slušati sva ta upozorenja bihevioralne manipulacije, što je zapravo ekonomski alat koji se koristi desetljećima. Količina korisničke pažnje koju je televizija izvukla kroz godine je možda veća nego ona Googlea i Facebooka.
Harari: Ništa nije kompletno novo u povijesti, iako postoje presedani. Ljudi govore o genetskom inženjeringu... Pa, uzgajamo krave i kokoši tisućama godina, pa što je novo? Ali ima nešto novo. Dosad su sve informacije koje su se od nas skupljale bila izvan naše kože; gdje idemo, što kupujemo, što gledamo, što pritišćemo na svojoj tipkovnici. Ali u budućnosti će se ulaziti pod vašu kožu i gledati direktno što se događa u vašem srcu, vašem mozgu, koliko vam je krvni tlak itd. To se može raditi invazivnim metodama kao što su elektrode ugrađene u vaše tijelo, ali i vanjskim uređajima kao što su prsten ili narukvica koji mjere biometričke podatke, pa čak i kamerom koja nalazi tragove za vaše emocionalno stanje. Dakle, sve može otići u smjeru najgorih totalitarnih režima. Recimo da Sjeverna Koreja naredi svima da nose biometričke narukvice i netko uđe u prostoriju u kojoj visi slika Kim Jong Una i uređaj očita znakove bijesa... To bi bile jako loše vijesti za tog jadnika. Čak ni u Orwellovoj 1984. nisu mogli ući u vaš mozak, još je uvijek postojala ta sfera privatnog. To bi sve uskoro moglo nestati. Na Zapadu pak najveća zabrinutost vlada oko tzv. nadzornog kapitalizma koji nije diktator koji čita tvoj um, ali postoje korporacije i vladine agencije koje promatraju što se događa u tvon tijelu. Živimo u svijetu u kojem je naša unutarnja realnost gotovo potpuno ogoljena.
Anderson: Nadzorni kapitalizam mi zvuči kao moćni naziv koji ocrnjava tendenciju korištenja podataka za stvaranje ekonomske vrijednosti. Korporacije koje to koriste bi se sigurno pravdale time kao osnaživanjem kapitalizma. Koji je raskorak između dobrog i zlog potencijala ovoga?
Harari: Dobar potencijal je ogroman. Mogli bismo osigurati najbolju i najjeftiniju zdravstvenu skrb za milijarde ljudi i zato je ta tehnologija toliko primamljiva. Kad ne bi bilo te dobre strane onda bi bilo vrlo jednostavno - ajmo samo to odbaciti. Ali postoje i velike opasnosti. Najlakše je misliti: O, postoje sve te zle korporacije koje će pomoću ovoga manipulirati ljudima na najstrašnije moguće načine. Intelektualno je lako zaključiti da to treba zaustaviti. Međutim, problem nastaje onda kada razmislite o tome što se sve može u slučaju da se ne zloupotrebi. Što ako postoji sistem koji nadgleda moje srce i mozak, relativno je benigan i ne koristi se samo za moje bolje zdravlje nego i stalnu pomoć u životu, u gotovo svakoj odluci koju trebam donijeti. Tisućama godina promatramo život kao dramu donošenja odluka; život je put, dolazimo s raskrižja na raskrižje i moramo donositi odluke. Financijske, romantične, političke... Što ako se na sve više i više raskrižja možemo jednostavno osloniti na algoritam koji nas poznaje jako dobro. Kada, na primjer, pročitam vijesti zbog kojih se prepadnem i želim prodati sve svoje dionice. Taj algoritam tada zna da je moj um u tom trenutku iracionalan i da je bolje da to ne učinim. Ili ako se odlučim vjenčati, a algoritam stavi veto na taj izbor, jer me poznaje bolje od mene samog. Kakav je to život? Za to nemamo religijsko, umjetničko ni filozofsko razumijevanje.
Anderson: Postoje li stvari koje su predragocijene da bi ih prepustili na upravljanje tehnologiji?
Harari: To je veliko pitanje. Jedan od značajnijih problema je kako definirati cilj. Financijski cilj je jednostavan - želim više novca. Ako to tako definirate, algoritam zna što mu je raditi. Kod pitanja kao što su ona ljubavna ili što studirati, pitanje je tko uopće definira taj cilj. To nas vodi sve do drevnih spiritualnih i filozofskih pitanja kao što su upoznavanje samog sebe ili što je dobar život. Takva vječne dileme danas postaju praktična pitanja inženjeringa. Većina ljudi nije uopće involvirana u ovu raspravu nego žive svoje živote lakomno i neopterećeno. A postoji i dublji problema, a to je da poniranje u sebe puno teže i bolnije nego ljudi to obično zamišljaju. Misle da ćemo imati više vremena, tehnologija će nam pomoći i sve će biti divno. Zamišljaju se kao u antičkoj Ateni, gdje hodaju sa Sokratom i imaju sve te zanimljive razgovore ili meditiraju doživljavajući blaženstvo i jedinstvo sa svemirom. Djelomičan razlog zašto se većina ljudi nije otisnula na ozbiljno putovanje samoistraživanja tijekom svog života je što je to puno kompliciranije od toga. Na tom putu otkriješ mnogo stvari o tebi koje ti se ne sviđaju, a uz to imaš i mnogo iskustava boli, ljutnje i usamljenosti i svih tih stvari s kojima se ne želiš suočiti. Mislim da smo stigli do točke u ljudskoj povijesti kada nas tehnologija tjera da započnemo tu unutarnju duhovnu potragu ili ćemo platiti puno veću cijenu što se ne poznajemo.
---
Jonathan Nicholson/Nurphoto Via Afp
---
Anderson: Što sada kada čovječanstvo nema priču? Što se loše može dogoditi?
Harari: Najgori problem je što se suočavamo sa značajnim globalnim prijetnjama prema kojima moramo djelovati. Kada bi imali vremena, nekoliko desetljeća, da se čovječanstvo otisne na put "traženja sebe", to bi bilo super. Ali nemamo taj luksuz ni vrijeme. Tu su klimatske promjene, prijetnja nuklearnog rata - da, još postoji mnogo atomskih bombi na svijetu - i nove tehnologije. Također, trebamo globalnu suradnju oko svih ovih stvari, barem ukoliko ih planiramo riješiti ili zaustaviti najgore ishode. Bez zajedničke priče, nemamo globalnu kooperaciju jer je ona temljena grupnim pričama, fikcijama i mitologijama.
Anderson: Kao što su ljudska prava?
Harari: Ljudska prava nisu biološka činjenica, ona su priča koju smo stvorili. Kada kažem da je nešto priča, to ne znači da je ona laž ili da je zla. Ima dobrih priča i zlih priča. Mjera toga je njihov utjecaj na svijet.
Anderson: Je li znanost priča?
Harari: Ne. Moramo razlikovati dva povijesna tipa moći. To su moć nad objektivnom stvarnošću, kao što je gradnja mostova, liječenje bolesti ili sastavljanje atomske bombe, i moć nad subjektivnim osjećajima i maštom ljudi koja ih tjera na određeno vjerovanje. Za većinu aktivnosti vam je potrebno oboje. Recimo da želite napraviti atomsku bombu. S jedne strane vam treba funkcionalna fizička teorija, a s druge ljudi koji će surađivati u rudarenju urana, gradnji reaktora i kuhanju ručka za znanstvenike. I za to drugo vam treba priča. Neće natjerati milijune na suradnju ako im kažete da je E=mc2. A priča koju im kažete uopće ne mora biti istinita. Dapače, može biti totalna glupost, ali svejedno efektivna. A je li u pitanju dobra ili loša priča se vidi u odnosu na to koliko patnje uzrokuje ili otklanja.
Anderson: Jeste li pesimist ili optimist po pitanju budućnosti čovječanstva?
Harari: Danas su stvari bolje nego ikad za čovječanstvo, stvari su još uvijek poprilično loše i stvari bi mogle postati mnogo gore, što zvuči prilično pesimistično. Ali ne bih rekao da sam pesimist jer primjećujem situacija očito bolja nego prije, što znači da je moguće poboljšati situaciju. I dalje je sve na nama, imamo sposobnost i vrijeme za donijeti promjenu nabolje.
Intervju izraelskog povjesničara i futurista i dalje diže veliku prašinu: ‘Više jednostavno ne trebamo veliku većinu populacije nego sasvim novi ekonomski i socijalni model‘
Yuval Noah Harari, povjesničar - ali i futurist - je gostovao u TED-ovom Intervju u kojem je, o mnogim temama, razgovarao s voditeljem Chrisom Andersonom. Ovdje donosimo neke najzanimljivije isječke iz tog intervjua odrađenog prije tri godine, ali aktualnijeg nego ikad.
Anderson: Povijest opisujete kao narativ priča koje su ljudi ispričali sami sebi, što također navodite kao svojevrsnu ljudsku supermoć. Koji je to narativ koji danas pričamo sebi, a kojeg ste prethodno opisali kao "razočaranje" tj. nestanak svih iluzija.
Harari: Nemamo narativ. Nalazimo se u unikatnoj i zastrašujućoj situaciji u kojoj nemamo priču s kojom bismo sami sebi ispričali što se događa u svijetu i gdje idemo. U 20. stoljeću smo imali tri velika narativa koja su objašnjavali sve. Tu je...
