Ljudi širom bivše Jugoslavije dobro znaju što je projekt Velike Srbije i koliko je hrvatske, bošnjačke i albanske krvi proliveno da bi se spriječila realizacija tog projekta. Slično tome, i muslimani Bosne i Hercegovine znaju što je projekt Velike Hrvatske i koliko je njihove krvi proliveno da se taj projekt ne bi ostvario.
Sada se čini da se sličan projekt – iza kojeg se naziru nove rijeke krvi - pomalja na Bliskom istoku, s Državom Izrael u glavnoj ulozi.
Službeno, Izrael je pokrenuo ratove u Gazi i Libanonu kako bi zaštitio svoju populaciju od Hamasovih i Hezbollahovih militanata i njihovih raketa i projektila. Neslužbeno, međutim, sve je više indicija da radikali u izraelskoj vladi žele iskoristiti maglu rata kako bi se približili snu o formiranju Velikog Izraela, koji bi uključivao dijelove teritorija okolnih zemalja.
Ovu Pandorinu kutiju prošlog je tjedna otvorio izraelski ministar za dijasporu i borbu protiv antisemitizma Amichai Chikli - član vladajuće stranke Likud izraelskog premijera Benjamina Netanyahua - koji je otvoreno poručio da je "pravedno da Izrael uzme dio libanonskog teritorija".
Konkretno, ministar Chikli je 22. rujna na platformi X predložio uspostavu "tampon zone, bez neprijateljskog stanovništva" u južnom Libanonu. To "neprijateljsko stanovništvo" bi se prisilno uklonilo iz južnog Libanona, jer je to "najpravedniji način" da Izrael postigne svoju sigurnost.
A potom bi, veli ministar Chikli, Izrael "preuzeo" to ispražnjeno područje, budući da Libanon tamo "nije uspio ostvariti svoj suverenitet".
Novi kurs oko granične crte
"Libanon, iako ima zastavu i političke institucije, ne zadovoljava definiciju države. U nedostatku monopola nad provođenjem unutarnje i vanjske vlasti, libanonska vlada nije suveren entitet", napisao je Chikli, dodajući da "granično područje s Libanonom, koje je uglavnom naseljeno neprijateljski raspoloženim šijitskim stanovništvom, efektivno kontrolira organizacija Hezbollah, koja je 8. listopada započela rat protiv Države Izrael".
Svoju tezu o "nesuverenosti" Libanona, iz čega po njemu proizlazi moralno opravdanje za izraelsku aneksiju dijelova te zemlje, ministar Chikli smješta u kontekst sporazuma Sykes-Picot iz 1916. godine, kada su Britanija i Francuska međusobno podijelile sfere interesa na Bliskom istoku, iscrtavajući i granice novih zemalja uslijed očekivanog skorašnjeg raspada Osmanskog Carstva.
Tim sporazumom Britanija je preuzela kontrolu nad Palestinom, Jordanom i južnim Irakom, a Francuska nad Sirijom, Libanonom i sjevernim Irakom. Izraelski ministar sada tvrdi da je taj sporazum pregazilo vrijeme i stvarnost Bliskog istoka.
"Granice Sykesa i Picota, koje su se temeljile na raspodjeli područja utjecaja i resursa između Velike Britanije i Francuske, nisu preživjele test vremena, sektaške i vjerske crte rascjepa, topografski put i vojnu moć onih što oblikuju granice između različitih populacija u tom području. Trenutna slika stvarnosti (...) zahtijeva od nas da preračunamo kurs u pogledu granične crte s entitetom koji sebe naziva državom Libanon", piše Chikli.
Međutim, teritorijalne aspiracije koje je iskazao izraelski ministar nisu završile na Libanonu. U istom dahu, on je praktično najavio buduću aneksiju i Sirije i Iraka, jer je ustvrdio da ni te zemlje nemaju suverenitet, odnosno da "ne ispunjavaju definicije države", budući da "različite milicije, strane vojske i lokalne vojne snage kontroliraju različita područja" u tim zemljama.
Rabin iz New Yorka
Već i taj ministrov istup bio je dovoljno šokantan, ali nekako ga se moglo doživjeti kao izolirani ekstremistički izljev koji neće imati širi odjek u javnosti.
No, samo tri dana kasnije, 25. rujna, izraelski list "Jerusalem Post" objavio je članak pod naslovom "Je li Libanon dio izraelskog obećanog teritorija?", u kojem newyorški rabin Shay Tahan ide i dalje od ministra Chiklija.
Pozivajući se na Toru, raban Tahan sugerira da bi vlada u Tel Avivu trebala iskoristiti ovu ratnu situaciju kako bi proširila Izrael do biblijskih granica, koje uključuju kompletan teritorij Palestine, Libanona i Jordana, ali i dijelove Egipta, Turske, Sirije, Iraka, Kuvajta i Saudijske Arabije.
"Tora daje jasne smjernice u vezi s područjima koja su nam bila naređena da osvojimo prilikom preuzimanja zemlje", piše rabin Tahan, navodeći da je židovskom narodu u Tori obećana zemlja koja se proteže "od rijeke Egipat do rijeke Perat" ("rijeka Egipat" se tumači kao Nil ili neka manja rijeka na Sinaju, dok "rijeka Perat" predstavlja Eufrat), odnosno "od pustinje i Libanona do velike rijeke, Eufrata".
Mnoge je ta rabinova ideja podsjetila na koncept "Velikog Izraela" koji je zagovarao utemeljitelj cionizma Theodore Herzl, a po kojem se židovska država također proteže "od Egipta do Eufrata", obuhvaćajući povijesnu Palestinu, južni Libanon (do grada Sidona i rijeke Litani, sirijsku Golansku visoravan i državu Jordan.
"Proširenje izraelskih granica moglo bi proširiti obvezu Židova da osvoje i nasele ta područja", stoji u članku Jerusalem Posta.
Čak i u militariziranoj atmosferi izraelskog društva taj članak izazvao je burne, mahom negativne reakcije, pa ga je uredništvo lista pod pritiskom javnosti ubrzo uklonilo. No, ministra Chiklija nitko iz vlade nije kritizirao, niti je demantirao velikoizraelske pretenzije iskazane u njegovoj objavi, iz čega se može zaključiti da izraelska vlada – najdesnija u povijesti hebrejske države – sasvim ozbiljno shvaća kolonijalne ideje Herzla i rabina Tahana.