Nanovo se podcrtavaju granice između stoke sitnog i krupnog zuba, da slučajno ne izblijede ili da ih bijednici omaškom ne zaborave. Slavnu nedemokratsku sentencu više nego efikasno oživljava Tuđmanov nasljednik na čelu stožerne i de facto jedino moguće hrvatske stranke.
Upitan nedavno o tome zašto tolerira tolika evidentna kršenja zakona, premijer je rekao da se ‘radi velika fama oko slučaja Banožić‘ te da i ‘ministri moraju negdje stanovati‘.
„Puno me više ljuti ako me netko bezobrazno i lažno optužuje za korupciju nego sitne stvari o tome tko je potpisao da se nekome dodijeli stan”, kazao je neki dan premijer. I ova politička sitnež, upozorava, također živi u državnim stanovima i netko im je to potpisao. Plenković očekuje da će “difamacija i gnjusnih laži biti još više”, ali da će „sitnež morati prihvatiti da time ne može postići ništa”.
Draga hrvatska sitneži, da vam optika krupnih i rasnih grla bude posve jasna: što je dozvoljeno partijskim volovima, nije i izvanpartijskim kokošima.
Premda je riječ o osvjedočenom HDZ-ovom ministru-štetočini koji stalno sramoti svoju političku obitelj i osvježava joj grabežnu reputaciju, šef stranke ga uporno brani pred svakim, pa i najargumentiranijim napadom iz susjedstva, baš kao očajna majka svoje razulareno dijete.
U dugoj kolajni Banožićevih afera i incidenata vlastoručna dodjela državnoga stana na korištenje samo je jedna njegova perla.
Provincijski mediokritet kojemu je politička moć omogućila baš sve u životu najprije je dodjelu golemoga državnog stana od 90 kvadrata u centru Zagreba pravdao tvrdnjom da mu toliki treba zbog troje djece. Kad je otkriveno da uz masnu ministarsku plaću godinama uredno prima i naknadu za odvojen život od obitelji, djecu nekim čudom više ne spominje.
Prethodno je vješto iskoristio i povlašteni kredit APN-a za gradnju obiteljske kuće u Slavoniji, premda je u vlasništvu imao stan u Vinkovcima.
Nema tome puno da je razotkriven i kao instantni ‘partijski doktor znanosti‘, čiju je doktorsku titulu izdala čuvena HDZ-ova tvornica stranačkih doktorata na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Titula je bila osnova i za njegov pokušaj da tijekom ministarskog mandata dođe i do izbora u zvanje izvanrednog profesora, usprkos brojnim plagiranim i doslovce prepisanim pasusima u disertaciji.
Riječ je, inače, o čovjeku koji u službenoj biografiji nema ni jednoga jedinoga dana radnog staža u realnome sektoru: činovnička karijera mu je, kao najlošijem učeniku u razredu, svejedno uspješno započela u Vukovarskoj županiji, odakle je partijskom milošću potom lansiran na cijeli niz ministarskih dužnosti.
Za privatne svrhe u niz navrata je koristio državne zrakoplove i rasipao državne novce na očajničke pokušaje popravljanja svog osobnog PR-a. Vojne brodove je uvlakački ustupao popovima koji su na otoke žurili na biskupska ređenja i krizme, te misteriozno rješavao svoj sudski upis hipotekarnih kredita čak i u trenucima općega štrajka u hrvatskom pravosuđu...
Povrh svih ovih skandala, Banožić je uspješno aranžirao i onaj najprofitabilniji, koji mu do danas poput Kerbera čuva ministarsku fotelju. Riječ je o njegovu arhisukobu s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem zbog umirovljenja njegova omiljenog zapovjednika Počasno-zaštitne bojne na Pantovčaku.
Svaki Milanovićev histerični zahtjev za Banožićevom smjenom dodatno mu je cementirao partijski postament, a svaki pokušaj sramoćenja preobražavao mu se u političku vrlinu. Moglo bi se reći da je Milanović svojim egoističnim kidisanjem predanije čuvao posao ovoga pohlepnog političkog epizodista i od samoga Andreja Plenkovića.
Premda je bez ikakvih vidljivih vrlina, Bane je očito čovjek s više moćnih ‘mentora‘.
Bez obzira na sve to, Plenkovićeva javna obrana Banožićeva predatorskog profiterstva i vještoga klizanja kroz gusto pletene hadezeovske klijentelističke mreže više je od sramote. Tvrdnjama da i Banožić kao ministar mora negdje stanovati i da su puno nemoralniji od njega oni koji postavljaju logična pitanja premijer se neće tako lako dobaciti do Bruxellesa.
Nakon što je njegovo izlaganje nedavno sočno komentirao jedan brački galeb, na Plenkovićevu obranu Banožića zbilja ne treba dodatno trošiti riječi.
Niccolo Machiavelli je odavno napisao: najlakši način procjene inteligencije vladara je pogledati u ljude koji ga okružuju. Hrvatski premijer nakon sedam godina vlasti o sebi ima vrlo visoko mišljenje, no suradnički tim mu i zemlji i svijetu uporno poručuje nešto sasvim drugo.