Nakon što su 12. studenog okupirali Saborsko, u jutarnjim satima 16. studenog 1991. JNA i srpski pobunjenici pokrenuli su iz više smjerova napad na odsječeni Slunj.
U grad napadan teškim topništvom prodrli su pješačko-oklopnim snagama s vojnog poligona, a zatim iz Slušnice i preko Popovca. Branitelji, njih oko 800, s nikakvim naoružanjem pred tenkovima bili su nemoćni. Nakon prodora tenkova u središte grada, presječene su obrambene linije, te su zapovjednici obrane donijeli odluku da po gustoj magli i kiši krenu u proboj prema Bosni i Hercegovini odnosno Bihaću, dok su neki preko vojnog poligona tražili put prema Ogulinu. Po ulasku u grad započela je pljačka i uništavanje. O slici grada, neposredno po okupaciji, ostavio je svjedočanstvo u PU Karlovačkoj Jure Jurašin-Strucaki:
"Oko 16 sati 17. studenoga prošao sam kroz Slunj. Izgledao je grozno. Kroz centar se nije moglo prolaziti od ruševina, zapaljenih kuća, zgaženih automobila, srušenog drveća i materijala. To se ne može opisati. To se može samo doživjeti. Okolo tenkova kuće još u plamenu. Psi i mačke prelijeću preko ceste, pucketa vatra, širi se smrad, na krovovima strše samo dimnjaci. Napadači su znali koje su kuće hrvatske i te su palili."
Mnogi Hrvati koji se nisu povukli pred nadolazećom vojskom ubrzo po okupaciji su maltretirani, pljačkani, zatvarani i ubijani. U Slunju je 1991. godine živio 1671 Hrvat, a u svibnju 1994. tek njih 14 koji su iz raznih razloga ostali u gradu. Križni put većine prognanog stanovništva slunjskog kraja nastavljen je četiri godine u progonstvu, a većina mještana bila je u Karlovcu.
Nakon okupacije Slunja branitelji su uspostavili obranu na crti Generalski Stol - Kamenica - Cerovac. Okupacija slunjskog kraja trajala je do kolovoza 1995. kad su okupatori u oslobodilačkoj operaciji "Oluja" natjerani u bijeg, piše Domovinski rat.