Komunikologinji, dr. sc. Gabrijeli Kišiček s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu postavili smo nekoliko pitanja vezanih uz Olega Butkovića, ministra mora, prometa i infrastrukture. Zanimalo nas je njezino stručno mišljenje o nastupu ministra u Dnevniku HTV-a.
To je bilo njegovo prvo pojavljivanje nakon teške tragedije u "Jadroliniji", čekao je danima da se obrati javnosti, iako se nesreća dogodila u njegovu resoru.
Inače, Kisiček na Odsjeku za fonetiku predaje kolegije govornička argumentacija i vještine. Objavila je 30-ak znanstvenih i stručnih radova iz retorike, argumentacije, javnog nastupa, govora u medijima…
Ministar Butković je nekoliko dana šutio o nezapamćenoj tragediji u "Jadroliniji", a popustio je tek nakon pritiska javnosti. Je li, ako gledamo na krizno komuniciranje, trebao odmah istupiti jer je šef cijelog resora?
– Opće je poznato da javnost u situacijama od velike važnosti, kao što je ovakva nezapamćena tragedija, želi čuti najviše instance. Dakle, razmjeri krize određuju tko daje izjavu i obraća se javnosti. Naravno, tijekom provođenja istrage nitko ni ne očekuje kategorične izjave i čvrste odluke, ali upravo ovo što je ministar govorio nekoliko dana nakon nesreće mogao je jednako tako izreći odmah.
I tada bi i izražavanje sućuti i najava istrage, kao i budućih koraka, imalo više smisla. Državni tajnik nije osoba koju u ovakvim situacijama ljudi žele čuti. A posebno treba naglasiti da je isti taj ministar bio vrlo brz i ažuran u kampanji kada je trebalo objavljivati kojekakve kravice po društvenim mrežama i pokazivati maštovitost i kreativnost u nadmudrivanju s predsjednikom. Ozbiljnost i odgovornost političara o kojoj je i sam govorio u intervjuu reflektirat će se upravo u primjerenim, pravovremenim i uvjerljivim reakcijama nakon ovakvih tragičnih događaja.
Da se obratio javnosti i rekao da kao ministar ne može iznositi nikakve činjenice dok istraga traje, ali da s ljudske strane izražava sućut poginulima, već bi to bila jedna hvalevrijedna gesta. Zanimljivo je spomenuti kako je spremno odgovorio na pitanje zašto se nije oglašavao danima. Pokušao je to opravdati "ozbiljnošću i odgovornošću". Možda bi trebao pitati druge ministre u Vladi kako to da su oni toliko neozbiljni pa odlaze na tragične događaje i spremno staju pred kamere.
Sjetimo se nedavnih ubojstava u Domu za starije u Daruvaru kad su i ministar Božinović i Beroš u roku od samo nekoliko sati bili na mjestu događaja i stali pred medije. Nažalost, mnogo je takvih nesretnih događaja u kojima se od ministara očekuje da se, iako je istraga u tijeku, obrate javnosti. To pokazuje upravo da prepoznaju i razumiju razmjere nekog tragičnog događaja. Koliko god bili nezadovoljni politikom ili političarima, javnost ipak očekuje liderstvo u kriznim situacijama. Izostanak liderstva stvara osjećaje ili nesigurnosti ili neozbiljnog shvaćanja onoga što se dogodilo.
Mnogi tvrde da je njegov nastup bio "šupalj", nesiguran i neuvjerljiv.
– Nakon cijelog tog intervjua vi ne možete sažeti dvije relevantne rečenice koje govore išta o njegovu stavu prema cijeloj situaciji. On je nizao uobičajene političke floskule i klišeje o tome da će nadležne institucije odraditi svoj posao, da će nakon toga donositi odluke o daljnjim koracima.
Jedino što je vrijedno spominjanja jest upravo izražavanje sućuti, ali ono gubi na svojoj važnosti i vrijednosti upravo zato što je stiglo sa zakašnjenjem. Što se njegova nastupa tiče, nije on bio nepripremljen. Štoviše, ostavljao je dojam da je i previše pripremljen, da recitira unaprijed upamćene formulacije kojima govori tako da ne kaže ništa. Ta pretjerana pripremljenost za intervju pretvara političare u AI aktere koji redaju retorički prazne fraze. Upravo je ovo situacija u kojoj je emotivan nastup nešto što stvara dojam ljudskosti.
Politički klišeji mogu se čuvati za sastanke sa sindikatima, povjerenstvima, radnim tijelima i drugim administrativno-političkim situacijama. Izjave i govori u situacijama poput ovakvih tragedija moraju biti i osobni i emotivni. Doduše, to vrijedi za promptne reakcije na mjestu događaja. Ove zakašnjele niti nemaju smisla. U svakom slučaju, nastup ministra Butkovića s ovakvim praznim sadržajem nije se trebao ni dogoditi.
Kako komentirate to što voditeljica nije postavljala potpitanja nego ga je pustila da govori naširoko, bez dovoljne argumentacije?
– Da, vrlo je neobično da se ministra čija je šutnja u javnosti izazvala toliko negodovanja olako pusti da se opravda "odgovornošću i ozbiljnošću". Mislim da ga je trebalo podsjetiti na druge ministre koji su u jednako teškim situacijama ipak stali ispred kamera. Nije nužno loše pustiti političara da kaže što mu je na umu, nekada prekidanje sugovornika zapravo umanji informativnost intervjua, ali ako se on ponavlja, kao što je bio slučaju s Olegom Butkovićem, tada ga treba prekidati potpitanjima.
Nekoliko je puta spomenuo istragu u tijeku, čak je ona spomenuta u gotovo svakom odgovoru. Tada je potrebno sugovornika prekinuti jer je očito da takav razgovor nema smisla i da ne odgovara na pitanje. Što se retoričkog sadržaja tiče, postoje dobri, elokventni govornici koji će novinaru izbjeći dati odgovor na pitanje (ako im je to u interesu), ali će to napraviti toliko vješto da se novinar neće ni snaći. Pa možemo reći da je sugovornik/političar nadmudrio novinara. No, u ovom slučaju zaista je bilo očito da je to namjerno neprekidanje monologa jednog, ne odveć vještog, političkog govornika.
On praktički nije odgovorio ni na jedno pitanje?
– Očigledno da nije znao što bi odgovorio na postavljena pitanja, čak i uz pripremu za intervju. Procijenio je da bi mu svaki konkretan odgovor mogao politički naštetiti, da bi mu mogao narušiti imidž i da je bolje da u odgovorima ništa ne kaže. I s obzirom na to da nitko nije inzistirao na odgovorima, nitko ga nije prekidao, imao je dojam da je u tome i uspio. Međutim, kao što sam rekla, to izbjegavanje odgovora je bilo nemušto i nevješto te mu je u konačnici samo nanijelo štetu. Doduše, ne preveliku jer Oleg Butković i nije poznat kao vrsni retoričar. Ovakvo krizno komuniciranje svakako je prevelik zalogaj za njega. Ako netko toga nije bio svjestan ranije, sada definitivno jest.
Kako komentirate to što je došao na HRT, dakle u kontrolirane uvjete, a nije sazvao hitnu presicu odmah nakon saznanja o nesreći. Naime, nakon nesreće u "vatru" su bacili državnog tajnika, a ministar se nije očitovao nekoliko dana.
– To pokazuje visoku razinu nesigurnosti. I političke i retoričke. Biti ministar i političar na visokoj funkciji zahtijeva da ste spremni stati ispred javnosti i odgovarati na teška, mučna pitanja. Da ste dobro pripremljeni, da imate znanje i iskustvo, da baratate širokim vokabularom i mogućnošću improvizacije. Ali i da ste dovoljno mudri, te ste svjesni da neposjedovanje odgovora nije tragedija i priznati da nešto ne znate, ne mora biti kraj političke karijere.
Kakva je praksa u svijetu, nakon ovako groznih nesreća, daju li ministri i direktori ostavke zbog zapovjedne i moralne odgovornosti?
– To ovisi i upravo o tome kako je netko komunicirao nakon tragedije. Je li reagirao na vrijeme, što je rekao, kako je to što je rekao percipirala javnost. Svojevremeno je nakon tragičnih požara u Grčkoj, jedan njihov ministar rekao kako su mještani neodgovornim odlaganjem otpada krivi što vatrogasci nisu mogli brže do požarišta. Možda je bio i u pravu, ali reći to nakon što su ljudi ostali bez domova i imovine, izazvalo je bijes javnosti koji je doveo do ministrove ostavke. Radi se o antičkom retoričkom konceptu kairosa, odnosno procjene trenutka, kada je što primjereno izjaviti. Izjaviti sućut odmah nakon tragedije je primjereno, tri dana kasnije je zakašnjelo. Nekome čak i uvredljivo.
Je li se konkretnije trebao očitovati i premijer? Samo je izrazio žaljenje, ništa nije govorio o odgovornosti, nije bilo novih istupa i sl.
– Mislim da je prvotno očitovanje žaljenja i sućuti nešto što je dovoljno barem dok se ne dođe do nekih činjenica iz istrage. I naravno, tada je potrebno dobro promisliti što treba komunicirati u javnosti. Nije dobro niti poželjno "izlijetati" ispred medija, kao što to radi srbijanski predsjednik Vučić. Treba procijeniti kada, što i na koji način iznositi u javnost.
Općenito govoreći, je li ovo krizno komuniciranje loše odrađeno?
– Mislim da je definitivno moglo biti bolje. Mislim da bi hrvatski političari itekako trebali poraditi na retoričkim vještinama, posebice oni koji nisu prirodno daroviti. A krizno komuniciranje jedan je aspekt javne komunikacije koji će svakome ministru prije ili kasnije zatrebati.
Je li voditeljica/novinarka HRT-a trebala ministra pitati o njegovoj osobnoj odgovornosti, tj. hoće li dati ostavku? Naime, pitala ga je hoće li šef "Jadrolinije" dati ostavku, međutim, to nije njega pitala, iako je šef cijelog resora?
– Trebala je postaviti svako pitanje koje se nameće samo po sebi. Novinar se u formuliranju pitanja uvijek vodi načelom što zanima javnost. Naravno da je pitanje odgovornosti i podnošenje ostavke ministra, pogotovo nakon neadekvatne reakcije, samo po sebi razumljivo. Zašto to pitanje nije postavljeno, možemo samo nagađati, ali definitivno je ostavilo dojam jednog intervjua po mjeri ministra, a ne javnosti.