Neki će reći da patim od opsesivno-kompulzivnog poremećaja, ali ja, kao i svi pacijenti, živim u poricanju: nisam bolestan, samo sam uredan.
Kad otključam vrata stana, ne koračam ravno do dnevnog boravka kao glumci u američkim filmovima, koji za sobom propuštaju cijelu snimateljsku ekipu, nego ih odmah zatvaram. Poslije čitanja, sklapam knjigu, kad završi film, gasim televizor, nakon što iz lonca izvadim nekoliko kacjola pašta fažola, poklopim ga, zatvaram ladice, ormare, škrinje, frižidere, pećnice, prozore, kutije... Naravno, i boce. Njih prije svega.
Tko je u mome stanu vidio odčepljeni spremnik za tekućinu u svim mogućim formatima, od unučića do demejane, neka me demantira, ali taj se nije rodio. Iako je nekima moja urednost bolesna, meni se čini da je ona...