Što je neki narod manji, to se njegovi pripadnici više trude svakoga uvjeriti u svoju veličinu. Najprije, dakako, moraju uvjeriti sami sebe. Zato mi rado ponavljamo kako jedemo samo domaću, dakle, najzdraviju spizu na svijetu, kupamo se u najčišćem moru, udišemo najmirisniji zrak, imamo najljepše djevojke, najbogatiju povijest, prirodnih ljepota za izvoz... To je sve pohvalno i zgodno, međutim, malo toga govori o nama samima, a puno više o sreći kojom smo blagoslovljeni i na koju nismo bili kadri utjecati. I što ćemo sad?
Hajde recimo da sebe ipak ne moramo uvjeravati, jer s argumentima ili bez njih čvrsto stojimo na stajalištu kako smo mi Hrvati, svaki pojedinačno i svi skupa, velike face. Nitko nam ne brani misliti o sebi što želimo. No, kako natjerati druge narode...