stdClass Object
(
[id] => 1324316
[title] => Hrvatskom se širi ‘radikalna ideologija kojom zaluđenici Marxom vraćaju komunizam na mala vrata‘. Što je taj ‘odrast‘?
[alias] => hrvatskom-se-siri-radikalna-ideologija-kojom-zaludenici-marxom-vracaju-komunizam-na-mala-vrata-sto-je-taj-odrast
[catid] => 142
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Puno se bure podiglo oko međunarodne konferencije o odrastu “Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast!” koja se od 29. kolovoza do 2. rujna održala u Zagrebu. Željka Godeč iz Jutarnjeg lista je čitavu stvar opisala kao "vraćanje komunizma na mala vrata", dok je njen kolega Gojko Drljača neke sudionike opisao kao "zaluđene Karlom Marxom". Osim toga, novinar je cinično primijetio kako je "za potrebe promocije te nove ideologije uveden novi pojam u hrvatski jezik - odrast". Inače, riječ je o doslovnom prijevodu engleskog naziva degrowth.
No, što je uopće taj kontroverzni "odrast"? Pa, definicija je mnogo. Prvotna ideja décroissancea (francuski za odrast) seže iz 1972. godine, pri čemu sama riječ originalno opisuje rijeku koja se vraća svom normalnom toku nakon katastrofalne poplave. Forbes piše kako je odrast "pojam koji zagovara namjerno, socijalno pravedno i pravedno smanjenje opsega proizvodnje i potrošnje", pri čemu je "cilj smanjenja rasta postizanje boljeg blagostanja i poboljšanih ekoloških uvjeta", vodeći računa o "biofizičkim ograničenjima planeta". Pritom je, naglašava se, potrebno smanjiti potražnju kroz učinkovitost (maksimiziranje outputa uz smanjenje inputa), dostatnost (proizvodnja i potrošnja koja je usitinu neophodna za opću dobrobit ljudi) i promjenu ponašanja (pomicanje društvenih navika prema održivosti).
Web stranica "degrowth.info" pak navodi da je odrast "ideja koja kritizira globalni kapitalistički sustav koji teži rastu pod svaku cijenu, uzrokujući iskorištavanje ljudi i uništavanje okoliša". Pritom administratori, umjesto korporativnih profita te prekomjerne proizvodnje i potrošnje, zahtijevaju radikalnu preraspodjelu, smanjenje materijalne veličine globalnog gospodarstva i promjenu zajedničkih vrijednosti prema skrbi, solidarnosti i autonomiji.
Na stranici zagrebačke konferencije pak pričaju o ekološki sigurnoj i socijalno pravednoj tranziciji (od "industrijsko-kapitalističkog razvoja"), kroz perspektivu sistemskog promišljanja i demokratsku preobrazbu obrazaca proizvodnje i potrošnje, slijedeći načela privatne dostatnosti, očuvanja materijala i javnog obilja. Navodi se kako bi "bogata društva trebala prednjačiti u gušenju rasta i redistribuciji društvenog bogatstva na domaćem i međunarodnom planu" jer bi tako "oslobodili druga društva od kompeticijskih pritisaka zagađujućeg industrijsko-ekstraktivističkog razvoja i omogućili bi im da slijede svoje vlastite putove do održivog blagostanja". Ovo se opravdava dobro dokumentiranom činjenicom da nakon određene razine bogatstva, dulji život i bolje obrazovanje ne osigurava veći dohodak, nego manja nejednakost, jače javno zdravstvo, obrazovanje i stanovanje.
---
---
Ipak, čini se da se projekcija ovakvog svijeta mnogima ne sviđa. Tako je Drljača - u diskvalifikacijskom tonalitetu - samo u prvom pasusu tri puta upotrijebio riječ "ideologija". I novinar Indexa Branimir Perković je, uz škrto doziranje činjenično točnog iznošenja okvira ovog koncepta, čitatelje 11 puta bombardirao "ideologijom" (15 ako se računaju međunaslovi), dodajući i četiri doze "radikalno" te dvije "ekstremno".
U ostatku teksta brine se što, za razliku od povijesnog socijalizma, odrast "sasvim odustaje od ideje da se treba natjecati s kapitalizmom po pitanju rasta, produktivnosti, razvoja i materijalnog napretka". Očito ni spoznaja o pacifističkoj prirodi odrasta nije dovoljna da reducira kompetitivni refleks zagovornika obveze (tržišnog) natjecanja. Tako prilikom problematiziranja promocije "redistribucije bogatstva", novinar zaključuje da je "temeljna ideja ideologije odrasta da bogatiji dio svijeta mora postati siromašniji kako bi siromašniji postao bogatiji" (što ćemo obraditi kasnije u tekstu).
Konačno, negira "ideju" konačnosti planetarnih resursa, što potkrijepljuje time što "još nijedan mineral ili resurs na čiji se nestanak upozoravalo nije zaista nestao". Dakle, ovaj - ako ćemo se poslužiti njegovim rječnikom - radikalni centrist negira postojanje ekoloških granica elipsastog planetarnog tijela na kojem je trenutni život omogućen samo i jedino homeostatskim balansom, već se ufa u beskonačni rast. Jer, kako kaže ekonomist Kenneth Boulding (suosnivač opće teorije sustava i inspiracija za brojne tekuće progresivne pokrete u ekonomiji i društvenim znanostima): "Onaj tko vjeruje da je beskonačan rast na konačnoj planeti moguć, je ili lud, ili ekonomist." Perković je, eto, ekonomist.
---
---
Očito, znanstvene osnove (dugoročne) neodrživosti biokemijskih disbalansa nalaze se ekstremno izvan vidokruga utopijskog praznovjerja povezanog s prispodobama o metafizičkom entitetu zvanom "nevidljiva ruka" koji, a da ljudi gotovo ništa ne trebaju promišljati, računati ili planirati, sve dovodi u stadij apsolutnog savršenstva. Jer, takve ideje, po nekim novinarima, uopće nisu "radikalne" niti ih se može opisati riječju "ideologija".
No, u dobrom duhu, hajdmo pretpostaviti da žurnalistički trojac želi svojim vizijama besciljnog i sizifovskog rasta postići dulje i zdravije živote svih naroda i narodnosti. Pa, dobra vijest za njih je da to - nije potrebno. Naime, najmanje 30 godina istraživanja ekološke ekonomije jasno je pokazalo da zemlje s visokim dohotkom ne moraju nastaviti rasti kako bi poboljšale živote ljudi, već to mogu učiniti upravo sada, bez ikakvog dodatnog rasta, jednostavno pravednijom podjelom prihoda, resursa i mogućnosti te ulaganjem u univerzalna javna dobra.
Da je tome tako demonstrira to što, na primjer, Španjolska - s upola manjim BDP-om po glavi stanovnika - pobjeđuje SAD u očekivanom životnom vijeku za solidnih pet godina; a nadmašuje ga i u gotovo svim društvenim pokazateljima (kao i Portugal sa 65 posto manje BDP-a). Estonija pak nadmašuje SAD u obrazovanju sa 66 posto manjim BDP-om, a Kostarika u blagostanju s 80 posto zaostatka. Očito, pretpostavka da je SAD-u potreban rast kako bi se poboljšali životi Amerikanaca je potpuno neopravdana.
---
---
Nažalost, kapitalistički ekvilibrijum, koji već 250 godina navještavaju misionari slobodnog tržišta, nikako da se ukaže. Dapače, čitava stvar ide u upravo suprotnom smijeru. Tako je od 1970-ih biomasa divljih sisavaca pala za 82 posto, površina prirodnih staništa smanjila se za oko 50 posto, a milijun vrsta je u opasnosti od izumiranja. Rastuće emisije stakleničkih plinova zasad suvereno osiguravaju globalno zagrijavanje za više od dva stupnja iznad predindustrijskog prosjeka, što je praćeno porastom razine mora, zakiseljavanjem oceana i ekstremnim vremenskim prilikama. Ciklusi fosfora i dušika opasno su poremećeni, time ugrožavajući produktivnost tla. Zbog svega ovoga, stručnjaci vjeruju da se život na Zemlji nalazi u procesu šestog masovnog izumiranja, uzrokovanog ljudskom aktivnošću; prvenstveno neodrživim korištenjem zemljišta, vode i energije.
Ipak, ovo pretjerano ne brine klasične ekonomiste jer - BDP i dalje raste! Štoviše, raste toliko "dobro" da je naša civilizacija 2. kolovoza "proslavila" Dan ekološkog duga, što je datum na koji potrošnja čovječanstva za tekuću godinu premašuje kapacitet Zemlje da te resurse u 12-mjesečnom ciklusu obnovi. A zanimljivo je što to sve ulazi u izračun (porasta) BDP-a, koji se javnosti predstavlja kao "što više, to bolje". Tu su ratna industrija, fosilna goriva, farmakoterapija, luksuzna dobra, oglašavanje, kazneni sustav, zbrinjavanje otpada, porno industrija itd. Dakle, što više oružja, nafte, antidepresiva, megajahti, reklama, zatvorenika, smeća i ljudi koji prodaju tijela za novac - to bolje.
---
---
Interesantno, čak je i ekonomist Simon Kuznets, koji je osmislio BDP, rekao da se napredak društva ne smije iskazivati tim indeksom jer on zapravo ‘"mjeri ekonomski prihod nekog društva, a ne njegov razvoj". I, upravo tu uskače - odrast. Suprotno nekim tumačenjima, on (eksplicitno) ne zaziva smanjenje BDP-a. Umjesto toga, promovira planirano smanjenje korištenja energije i resursa, osmišljeno da vrati gospodarstvo u ravnotežu sa živim svijetom na način koji smanjuje nejednakost i poboljšava dobrobit ljudi. Konkretni primjer bi bio da ova "ideologija" razmatra kako adekvatno raspodijeliti dostupnu hranu, umjesto da je se proizvodi samo radi maksimizacije profita i baca 40 posto. Ili, recimo, planiranje kako preusmjeriti 2,24 bilijuna dolara koji se globalno troše na vojsku u, recimo, priuštivo stanovanje ili čistu energiju.
Doduše, kapitalistički rast se često poistovjećuje s tehnološkim napretkom ili ga se čak smatra nužnim za njega; što je pogrešno. Da, trebamo inovacije kako bismo, primjerice, riješili ekološku krizu. Trebaju nam bolji solarni paneli, izolacija, baterije, recikliranje itd. Ali ne treba nam agregatni rast da bismo dobili te stvari. Ako je cilj postići određene vrste inovacija, tada ih treba izravno ciljati, umjesto da nasumično razvijamo cijelo gospodarstvo i nadamo se da će ono magično isporučiti inovacije koje su nam potrebne. Je li doista razumno razvijati industriju kruzera ili brze mode kako bismo dobili učinkovitije vlakove?
Uostalom, godišnja stopa rasta BDP-a u EU od 1996. do 2023. je u prosjeku iznosila 1,65 posto. Ovaj broj će se, kako i priličirazvijenim društvima, samo smanjivati te raspoređivati na manji broj stanovnika; pri čemu će većina ići na bogatu elitu. Trebamo se zapitati: trebamo li zbog ove "siće" riskirati totalnu destrukciju jedinog habitata kojeg imamo? Osim toga, fiksacija na rast je i jedini i isključivi preduvjet za cikličke recesije, koje donose kaos i patnju kada gospodarstva ovisna o rastu ne uspijevaju rasti. U odrastu recesija po definiciji - nema.
---
---
Iako se neki "odrastnici" (zasad) ograđuju od antikapitalističkog stava i raskida sa slobodnim tržištem, jasno je da kapitalizam bez rasta - nije kapitalizam. Uostalom, sami profit i refleks (beskonačnog) akumuliranja kapitala - koji su isključiva poanta postojanja tržišnih entiteta - ostvarivi su samo i jedino rastom. O ovome, konačno, progovara i Kohei Saito; japanski filozof i jedan od važnijih gostiju konferencije. Štoviše, on zagovara "komunizam odrasta".
- Mučimo se s kapitalizmom, pogotovo u posljednjih tridesetak godina nakon kolapsa SSSR-a i rješenja za probleme nastojimo pronaći isključivo u okvirima kapitalizma. Mislim da smo danas, s obzirom na dimenzije ekološke krize, opet došli do točke u kojoj moramo zahtijevati ideje koje nadilaze kapitalizam... Promotori odrasta nisu nužno antikapitalisti. Mnogi relevantni među njima smatraju da možemo zadržati tržište i privatno vlasništvo i da je dovoljno da uvedemo neke poreze i reguliramo emisije ugljika. Mislim da je to neodrživa perspektiva i da je za uvođenje odrasta nužno da fundamentalno preispitamo osnovnu logiku kapitalističkih odnosa i moć novca i robe. I moramo planirati. Moramo planirati što ne želimo i što želimo. Moramo ograničiti reklame, zabraniti privatne avione i kruzere i tako dalje. I to je u priličnoj mjeri antikapitalistički zahtjev, rekao bih. Dakle, odrast mora biti antikapitalistički. I mislim da komunizam odrasta ili ekosocijalizam treba biti temelj revolucionarne politike danas - sažima Saito.
Ovaj Japanac doista jest - Drljači za pravo - marksist. Saito je, čitajući Marxove neobjavljene rukopise, uočio da naglašavaju neodvojivost ljudi i prirode, pri čemu veliki Nijemac ističe da kad je taj metabolizam s prirodom ugrožen i sami uvjeti civilizacijskog napretka postaju ugroženi. Stoga je Marx u kasnijoj fazi zagovarao ekosocijalističko društvo. Saito prepričava i kako ga je urednik upozoravao da ne koristi pojomove poput komunizma, pošto se taj termin već generacijama koristi za plašenje ljude pa aktivira različite predrasude, zbog čega mu se knjiga ne bi trebala prodavati. Djelo je na kraju naslovljeno "Marx u antropocenu: prema ideji odrastanja komunizma" i postalo bestseller, a Saito dospio na naslovnice Guardiana i NY Timesa.
---
---
Da je Marx bio u pravu sada dokazuju i prošlogodišnja izvješća Međuvladinog panela o klimatskim promjenama i Međuvladine znanstveno-političke platforme o bioraznolikosti i uslugama ekosustava (odnose se na ono što nam priroda besplatno nudi).Ta izvješća sugeriraju da bi se politike smanjenja rasta trebale razmotriti u borbi protiv klimatskog sloma odnosno gubitka bioraznolikosti. Politike koje podržavaju takvu strategiju uključuju smanjenje manje potrebne proizvodnje, poboljšanje javnih usluga, uvođenje zelenih radnih mjesta, smanjenje radnog vremena i omogućavanje održivog razvoja.
Neke zemlje, regije i gradovi već su uveli elemente ovih politika. Tako mnoge europske države jamče besplatno zdravstvo i obrazovanje, Beč i Singapur su poznati po visokokvalitetnom javnom stanovanju, a gotovo 100 gradova diljem svijeta nudi besplatan javni prijevoz. Eksperimenti sa zagarantiranim osnovnim prihodima i kraćim radnim vremenom su u tijeku u Finskoj, Švedskoj i Novom Zelandu, pri čemu je zadnje takvo međunarodno istraživanje pokazalo da je gotovo 70 posto učesnika doživjelo smanjenje iscrpljenosti, 40 posto se osjećalo manje pod stresom, a anksioznost se smanjila kod njih 39 posto. Mentalno zdravlje ispitanika povećalo se s 2.92 prije početka eksperimenta na 3.42 nakon godinu dana, dok se njihovo fizičko zdravlje povećalo s 3.05 na 3.41. Zanimljivo, pritom su prihodi uključenih kompanija porasli u prosjeku za 15 posto.
I Saito zagovara promjenu "moderne" paradigme rada.
- Mislim da ćemo, budemo li radili manje, provodili više vremena s prijateljima i obitelji, više se bavili hobijima i sportom, i ako imamo zagarantiran pristup obrazovanju, zdravstvu, javnom stanovanju, internetu, čemu god, imati drukčiji osjećaj sigurnosti, drukčiju vrstu sreće i zadovoljenja, i mnogi ljudi koji se danas pate bit će sretniji. Mislim da bi agregatna razina sreće porasla i da bi svi mogli uživati u plodovima razvoja i tehnološkog napretka. I to nije štednja već poštenija i jednaka redistribucija bogatstva. Realizaciju ljudskih potreba moramo odvojiti od tržišta i roba i tu se krije prostor za novo zamišljanje komunizma. Komunizam je ono zajedničko.
---
---
Očekivano, većina pripadnika ljudske vrste se slaže. Tako su ankete u SAD-u i UK-u pokazale podršku zajamčenim poslovima i smanjenju radnog vremena. Velik broj radnika koji su napustili svoja radna mjesta u pokretima kao što su američka "Velika ostavka" ili kineski "Ležači" pokazuju da postoji potražnja za humanijim i smislenijim radom. Također, istraživanja pokazuju i kako većina Europljana daje prednost dobrobiti i ekološkim ciljevima ispred rasta. Javnom mnijenju unatoč, rast se i dalje tretira kao arbitar političkog uspjeha te se malo i ništa lidera usuđuje osporiti neprikosnovenost BDP-a.
To je, očito, šteta jer je uz stalni tehnološki razvoj i proširenje ljudskog znanja moguće bez dodatnog utroška energije, resursa i rada uspostaviti stabilan kvalitativni napredak u proizvodnji u zrelim industrijskim društvima, istovremeno eliminirajući izrabljivačke radne uvjete. Smanjenje rasta, u tom smislu, nije usmjereno na štednju, već na pronalaženje "prosperitetnog puta prema dolje" iz sadašnjeg ekstraktivističkog, rastrošnog, ekološki neodrživog, primitivnog i klasno-hijerarhijskog svijeta.
Zato se odrast usuđuje okrenuti jamstvu radnih mjesta u ambicioznim programima javnih radova, koji uključuju izgradnju kapaciteta zelene energije, proizvodnju i ugradnju učinkovitih uređaja, obnovu ekosustava, inoviranje društveno potrebnih i ekološki učinkovitih tehnologija itd. Ljudi bi u ovim kolektivnim projektima mogli raditi smislen i društveno neophodan posao, ali i prvi put iskusiti demokraciju na radnom mjestu. Sve to bi, očito, ukinulo nezaposlenost i odagnalo ekonomsku nesigurnost; odvajajući opće blagostanje od rasta. Privatne tvrtke bi pritom bile stavljene pod kontrolu radnika (i zajednice), a proizvodnja reorganizirana oko ciljeva dobrobiti i ekologije.
---
---
No, vratimo se naranije spomenutu fobiju oko transfera bogatstva (smanjenjem BDP-a). Istina, bogate nacije bi morale smanjiti korištenje resursa i energije, što bi vjerojatno dovelo do sporije stope gospodarskog rasta, a moguće i njegova smanjenja. Međutim, pogreška je pretpostavljati proporcionalnu korelaciju BDP-a i ljudskog blagostanja. Naime, BDP nije - niti mu je to ikada bila namjera biti - zamjenska mjera za dobrobit ljudi. On je tek mjera novčane vrijednosti robe koju proizvodimo i razmjenjujemo. Ono što je pak zapravo važno za dobrobit je pristup resursima koji su ljudima potrebni za dug, zdrav i ispunjujući život.
BDP, u ovom smislu, nije prikladna metrika jer broji samo vrlo uzak dio ekonomskih aktivnosti i to onih koji imaju veze s robnom razmjenom. Dakle, vrlo je moguće da bi BDP narastao ako bi se, recimo, hrvatsko zdravstvo privatiziralo te broj i iznos računa intenzivirao; ali bi pristup gomile ljudi zdravstvenoj zaštiti bio ograničen. Slično tome, BDP bi pao kad bi država izgradila javne stanove; ali bi mnogo ljudi dobilo lakši pristup stambenom prostoru. Ovo je poznat kao Lauderdaleov paradoks.
Osim toga, liberalna doktrina - unatoč tehnološkom boomu - i dalje ustraje u tome da globalnim gospodarstvom uvijek vlada oskudica. Zbog toga i postoji "tržišno natjecanje"; kako bismo se svi laktarili za nedovoljnu masu viškova. Ipak, istraživanja su otkrila da bismo mogli okončati globalno siromaštvo i osigurati normalne živote za 10 milijardi ljudi - uključujući univerzalnu zdravstvenu skrb i obrazovanje - sa 60 posto manje energije nego što trenutno koristimo. Što se tiče upotrebe resursa, znamo da bi nacije s visokim dohotkom mogle zadovoljiti materijalne potrebe svojih građana na visokom standardu, uz do 80 posto manje upotrebe resursa.
---
---
Tome unatoč, prema Svjetskoj bazi podataka o nejednakosti, najbogatijih pet posto posjeduje 46 posto ukupnog globalnog BDP-a. To znači da se gotovo polovica svih resursa koje trošimo koristi kako bi bogati ljudi bili još bogatiji. Pritom, više od 40 posto populacije ne može priuštiti hranjive namirnice, 50 posto nema osigurane sanitarne objekte, a 70 posto potrebnu zdravstvenu skrb (u SAD-u oko 50 posto). Čak u jednom UK-u 4,3 milijuna djece živi u siromaštvu, dok se u EU 90 milijuna ljudi suočava s ekonomskom nesigurnošću. I sve to unatoč tome što globalno gospodarstvo već sada proizvodi mnogo više od onoga što je potrebno za uspostavu održive civilizacije. Ipak, sam kapitalizam je taj koji nameće umjetnu oskudicu i štednju kako bi prisilio radnike da maksimalno žrtvuju svoje živote za akumulaciju kapitala malobrojnih pobjednika tržišne utakmice.
Kapitalizam proizvodi previše, da, ali također premalo pravih stvari. Pristup osnovnim dobrima i uslugama ograničen je komodificiranjem; i budući da kapital nastoji pojeftiniti rad u svakoj prilici, potrošnja radničke klase je ograničena. Petar Kropotkin uočio je ovu dinamiku prije više od 130 godina. U knjizi "Osvajanje kruha"primijetio je da je unatoč visokim razinama proizvodnje u Europi čak i u devetnaestom stoljeću većina stanovništva živjela u bijedi. Zašto? Zato što se u kapitalizmu proizvodnja mobilizira oko "onoga što monopolistima nudi najveće profite". “Nekolicina bogataša”, napisao je, “manipulira ekonomskim aktivnostima nacije.” U međuvremenu, mase, koje su spriječene proizvoditi za vlastite potrebe, "nemaju sredstava za život za mjesec dana, pa čak ni za tjedan dana unaprijed."
---
Spomenik Petru Kropotkinu u ruskom Dmitrovu
Shutterstock
---
Zašto se ovo događa? Pa, jer je jedno od ključnih obilježja kapitalizma to da je on fundamentalno antidemokratski. Točno, s vremena na vrijeme biramo političke lidere. Ali kad je riječ o sustavu proizvodnje, tu ne postoji ni "d" od demokracije. Naime, proizvodnju u velikoj većini kontrolira kapital; velike korporacije, financijske tvrtke i jedan posto najbogatijih. Taj kapital ima moć mobilizirati rad čovječanstva i planetarne resurse za što god želi, pritom određujući što proizvodimo, pod kojim uvjetima i kako će se višak koji stvaramo koristiti i distribuirati.
Ipak, kao što je čak i kapitalistički ekonomist John Maynard Keynes priznao: "Sve što možemo učiniti, možemo si priuštiti." A što se tiče proizvodnih kapaciteta, imamo ih daleko više nego dovoljno za provesti ambiciozne (!) ideje odrasta. Uspostavom demokratske kontrole nad financijama i proizvodnjom, možemo se jednostavno odmaknuti od rasipne proizvodnje i elitne akumulacije prema realizaciji društvenih i ekoloških ciljeva.
Nažalost, za kapital - pa tako i sam kapitalizam - primarna svrha proizvodnje nije zadovoljavanje specifičnih ljudskih potreba, postizanje društvenog napretka niti poštivanje ekoloških granica. Jedino što je važno jest maksimiziranje i akumulacija profita. Ili, jednom riječju - rast. Interesantno, Nacionalni institut za rak SAD-a definira karcinom kao "bolest u kojoj neke tjelesne stanice nekontrolirano rastu i šire se na druge dijelove tijela". Sličnost s kapitalizmom je očita.
Stoga, ("zaluđeni") Marxovim riječima; moramo otpustiti “zaglavljeni sigurnosni ventil” na kapitalističkoj lokomotivi “koja juri u propast”, jer je jedini preostali izbor "propast ili revolucija".
---
Koji zeleni rast?
Neki autori tvrde da su bogate zemlje postigle čudo "zelenog rasta" i "dematerijalizacije", potpuno odvajajući BDP od trošenja resursa. Ali odvajanje ne znači nužno "zeleni rast" pošto, kako bi se kvalificiralo kao "zeleno", ono mora dovesti do smanjenja emisija dovoljno brzo da bi se ispunili ciljevi Pariškog sporazuma. Ipak, studija je otkrila kako bi svim tim zemljama, uz trenutne stope, u prosjeku trebalo više od 220 godina da smanje svoje emisije za potrebnih 95 posto.
Puno se bure podiglo oko međunarodne konferencije o odrastu “Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast!” koja se od 29. kolovoza do 2. rujna održala u Zagrebu. Željka Godeč iz Jutarnjeg lista je čitavu stvar opisala kao "vraćanje komunizma na mala vrata", dok je njen kolega Gojko Drljača neke sudionike opisao kao "zaluđene Karlom Marxom". Osim toga, novinar je cinično primijetio kako je "za potrebe promocije te nove ideologije uveden novi pojam u hrvatski jezik - odrast". Inače, riječ je o doslovnom prijevodu engleskog naziva degrowth.
No, što je uopće taj kontroverzni "odrast"? Pa, definicija je mnogo. Prvotna ideja décroissancea (francuski za odrast) seže iz 1972. godine, pri čemu sama riječ originalno opisuje rijeku koja se vraća svom normalnom toku nakon katastrofalne poplave. Forbes piše kako je odrast "pojam koji zagovara namjerno, socijalno pravedno i pravedno smanjenje opsega proizvodnje i potrošnje", pri čemu je "cilj smanjenja rasta postizanje boljeg blagostanja i poboljšanih ekoloških uvjeta", vodeći računa o "biofizičkim ograničenjima planeta". Pritom je, naglašava se, potrebno smanjiti potražnju kroz učinkovitost (maksimiziranje outputa uz smanjenje inputa), dostatnost (proizvodnja i potrošnja koja je usitinu neophodna za opću dobrobit ljudi) i promjenu ponašanja (pomicanje društvenih navika prema održivosti).
Web stranica "degrowth.info" pak navodi da je odrast "ideja koja kritizira globalni kapitalistički sustav koji teži rastu pod svaku cijenu, uzrokujući iskorištavanje ljudi i uništavanje okoliša". Pritom administratori, umjesto korporativnih profita te prekomjerne proizvodnje i potrošnje, zahtijevaju radikalnu preraspodjelu, smanjenje materijalne veličine globalnog gospodarstva i promjenu zajedničkih vrijednosti prema skrbi, solidarnosti i autonomiji.
Na stranici zagrebačke konferencije pak pričaju o ekološki sigurnoj i socijalno pravednoj tranziciji (od "industrijsko-kapitalističkog razvoja"), kroz perspektivu sistemskog promišljanja i demokratsku preobrazbu obrazaca proizvodnje i potrošnje, slijedeći načela privatne dostatnosti, očuvanja materijala i javnog obilja. Navodi se kako bi "bogata društva trebala prednjačiti u gušenju rasta i redistribuciji društvenog bogatstva na domaćem i međunarodnom planu" jer bi tako "oslobodili druga društva od kompeticijskih pritisaka zagađujućeg industrijsko-ekstraktivističkog razvoja i omogućili bi im da slijede svoje vlastite putove do održivog blagostanja". Ovo se opravdava dobro dokumentiranom činjenicom da nakon određene razine bogatstva, dulji život i bolje obrazovanje ne osigurava veći dohodak, nego manja nejednakost, jače javno zdravstvo, obrazovanje i stanovanje.
---
---
Ipak, čini se da se projekcija ovakvog svijeta mnogima ne sviđa. Tako je Drljača - u diskvalifikacijskom tonalitetu - samo u prvom pasusu tri puta upotrijebio riječ "ideologija". I novinar Indexa Branimir Perković je, uz škrto doziranje činjenično točnog iznošenja okvira ovog koncepta, čitatelje 11 puta bombardirao "ideologijom" (15 ako se računaju međunaslovi), dodajući i četiri doze "radikalno" te dvije "ekstremno".
U ostatku teksta brine se što, za razliku od povijesnog socijalizma, odrast "sasvim odustaje od ideje da se treba natjecati s kapitalizmom po pitanju rasta, produktivnosti, razvoja i materijalnog napretka". Očito ni spoznaja o pacifističkoj prirodi odrasta nije dovoljna da reducira kompetitivni refleks zagovornika obveze (tržišnog) natjecanja. Tako prilikom problematiziranja promocije "redistribucije bogatstva", novinar zaključuje da je "temeljna ideja ideologije odrasta da bogatiji dio svijeta mora postati siromašniji kako bi siromašniji postao bogatiji" (što ćemo obraditi kasnije u tekstu).
Konačno, negira "ideju" konačnosti planetarnih resursa, što potkrijepljuje time što "još nijedan mineral ili resurs na čiji se nestanak upozoravalo nije zaista nestao". Dakle, ovaj - ako ćemo se poslužiti njegovim rječnikom - radikalni centrist negira postojanje ekoloških granica elipsastog planetarnog tijela na kojem je trenutni život omogućen samo i jedino homeostatskim balansom, već se ufa u beskonačni rast. Jer, kako kaže ekonomist Kenneth Boulding (suosnivač opće teorije sustava i inspiracija za brojne tekuće progresivne pokrete u ekonomiji i društvenim znanostima): "Onaj tko vjeruje da je beskonačan rast na konačnoj planeti moguć, je ili lud, ili ekonomist." Perković je, eto, ekonomist.
---
---
Očito, znanstvene osnove (dugoročne) neodrživosti biokemijskih disbalansa nalaze se ekstremno izvan vidokruga utopijskog praznovjerja povezanog s prispodobama o metafizičkom entitetu zvanom "nevidljiva ruka" koji, a da ljudi gotovo ništa ne trebaju promišljati, računati ili planirati, sve dovodi u stadij apsolutnog savršenstva. Jer, takve ideje, po nekim novinarima, uopće nisu "radikalne" niti ih se može opisati riječju "ideologija".
No, u dobrom duhu, hajdmo pretpostaviti da žurnalistički trojac želi svojim vizijama besciljnog i sizifovskog rasta postići dulje i zdravije živote svih naroda i narodnosti. Pa, dobra vijest za njih je da to - nije potrebno. Naime, najmanje 30 godina istraživanja ekološke ekonomije jasno je pokazalo da zemlje s visokim dohotkom ne moraju nastaviti rasti kako bi poboljšale živote ljudi, već to mogu učiniti upravo sada, bez ikakvog dodatnog rasta, jednostavno pravednijom podjelom prihoda, resursa i mogućnosti te ulaganjem u univerzalna javna dobra.
Da je tome tako demonstrira to što, na primjer, Španjolska - s upola manjim BDP-om po glavi stanovnika - pobjeđuje SAD u očekivanom životnom vijeku za solidnih pet godina; a nadmašuje ga i u gotovo svim društvenim pokazateljima (kao i Portugal sa 65 posto manje BDP-a). Estonija pak nadmašuje SAD u obrazovanju sa 66 posto manjim BDP-om, a Kostarika u blagostanju s 80 posto zaostatka. Očito, pretpostavka da je SAD-u potreban rast kako bi se poboljšali životi Amerikanaca je potpuno neopravdana.
---
---
Nažalost, kapitalistički ekvilibrijum, koji već 250 godina navještavaju misionari slobodnog tržišta, nikako da se ukaže. Dapače, čitava stvar ide u upravo suprotnom smijeru. Tako je od 1970-ih biomasa divljih sisavaca pala za 82 posto, površina prirodnih staništa smanjila se za oko 50 posto, a milijun vrsta je u opasnosti od izumiranja. Rastuće emisije stakleničkih plinova zasad suvereno osiguravaju globalno zagrijavanje za više od dva stupnja iznad predindustrijskog prosjeka, što je praćeno porastom razine mora, zakiseljavanjem oceana i ekstremnim vremenskim prilikama. Ciklusi fosfora i dušika opasno su poremećeni, time ugrožavajući produktivnost tla. Zbog svega ovoga, stručnjaci vjeruju da se život na Zemlji nalazi u procesu šestog masovnog izumiranja, uzrokovanog ljudskom aktivnošću; prvenstveno neodrživim korištenjem zemljišta, vode i energije.
Ipak, ovo pretjerano ne brine klasične ekonomiste jer - BDP i dalje raste! Štoviše, raste toliko "dobro" da je naša civilizacija 2. kolovoza "proslavila" Dan ekološkog duga, što je datum na koji potrošnja čovječanstva za tekuću godinu premašuje kapacitet Zemlje da te resurse u 12-mjesečnom ciklusu obnovi. A zanimljivo je što to sve ulazi u izračun (porasta) BDP-a, koji se javnosti predstavlja kao "što više, to bolje". Tu su ratna industrija, fosilna goriva, farmakoterapija, luksuzna dobra, oglašavanje, kazneni sustav, zbrinjavanje otpada, porno industrija itd. Dakle, što više oružja, nafte, antidepresiva, megajahti, reklama, zatvorenika, smeća i ljudi koji prodaju tijela za novac - to bolje.
---
---
Interesantno, čak je i ekonomist Simon Kuznets, koji je osmislio BDP, rekao da se napredak društva ne smije iskazivati tim indeksom jer on zapravo ‘"mjeri ekonomski prihod nekog društva, a ne njegov razvoj". I, upravo tu uskače - odrast. Suprotno nekim tumačenjima, on (eksplicitno) ne zaziva smanjenje BDP-a. Umjesto toga, promovira planirano smanjenje korištenja energije i resursa, osmišljeno da vrati gospodarstvo u ravnotežu sa živim svijetom na način koji smanjuje nejednakost i poboljšava dobrobit ljudi. Konkretni primjer bi bio da ova "ideologija" razmatra kako adekvatno raspodijeliti dostupnu hranu, umjesto da je se proizvodi samo radi maksimizacije profita i baca 40 posto. Ili, recimo, planiranje kako preusmjeriti 2,24 bilijuna dolara koji se globalno troše na vojsku u, recimo, priuštivo stanovanje ili čistu energiju.
Doduše, kapitalistički rast se često poistovjećuje s tehnološkim napretkom ili ga se čak smatra nužnim za njega; što je pogrešno. Da, trebamo inovacije kako bismo, primjerice, riješili ekološku krizu. Trebaju nam bolji solarni paneli, izolacija, baterije, recikliranje itd. Ali ne treba nam agregatni rast da bismo dobili te stvari. Ako je cilj postići određene vrste inovacija, tada ih treba izravno ciljati, umjesto da nasumično razvijamo cijelo gospodarstvo i nadamo se da će ono magično isporučiti inovacije koje su nam potrebne. Je li doista razumno razvijati industriju kruzera ili brze mode kako bismo dobili učinkovitije vlakove?
Uostalom, godišnja stopa rasta BDP-a u EU od 1996. do 2023. je u prosjeku iznosila 1,65 posto. Ovaj broj će se, kako i priličirazvijenim društvima, samo smanjivati te raspoređivati na manji broj stanovnika; pri čemu će većina ići na bogatu elitu. Trebamo se zapitati: trebamo li zbog ove "siće" riskirati totalnu destrukciju jedinog habitata kojeg imamo? Osim toga, fiksacija na rast je i jedini i isključivi preduvjet za cikličke recesije, koje donose kaos i patnju kada gospodarstva ovisna o rastu ne uspijevaju rasti. U odrastu recesija po definiciji - nema.
---
---
Iako se neki "odrastnici" (zasad) ograđuju od antikapitalističkog stava i raskida sa slobodnim tržištem, jasno je da kapitalizam bez rasta - nije kapitalizam. Uostalom, sami profit i refleks (beskonačnog) akumuliranja kapitala - koji su isključiva poanta postojanja tržišnih entiteta - ostvarivi su samo i jedino rastom. O ovome, konačno, progovara i Kohei Saito; japanski filozof i jedan od važnijih gostiju konferencije. Štoviše, on zagovara "komunizam odrasta".
- Mučimo se s kapitalizmom, pogotovo u posljednjih tridesetak godina nakon kolapsa SSSR-a i rješenja za probleme nastojimo pronaći isključivo u okvirima kapitalizma. Mislim da smo danas, s obzirom na dimenzije ekološke krize, opet došli do točke u kojoj moramo zahtijevati ideje koje nadilaze kapitalizam... Promotori odrasta nisu nužno antikapitalisti. Mnogi relevantni među njima smatraju da možemo zadržati tržište i privatno vlasništvo i da je dovoljno da uvedemo neke poreze i reguliramo emisije ugljika. Mislim da je to neodrživa perspektiva i da je za uvođenje odrasta nužno da fundamentalno preispitamo osnovnu logiku kapitalističkih odnosa i moć novca i robe. I moramo planirati. Moramo planirati što ne želimo i što želimo. Moramo ograničiti reklame, zabraniti privatne avione i kruzere i tako dalje. I to je u priličnoj mjeri antikapitalistički zahtjev, rekao bih. Dakle, odrast mora biti antikapitalistički. I mislim da komunizam odrasta ili ekosocijalizam treba biti temelj revolucionarne politike danas - sažima Saito.
Ovaj Japanac doista jest - Drljači za pravo - marksist. Saito je, čitajući Marxove neobjavljene rukopise, uočio da naglašavaju neodvojivost ljudi i prirode, pri čemu veliki Nijemac ističe da kad je taj metabolizam s prirodom ugrožen i sami uvjeti civilizacijskog napretka postaju ugroženi. Stoga je Marx u kasnijoj fazi zagovarao ekosocijalističko društvo. Saito prepričava i kako ga je urednik upozoravao da ne koristi pojomove poput komunizma, pošto se taj termin već generacijama koristi za plašenje ljude pa aktivira različite predrasude, zbog čega mu se knjiga ne bi trebala prodavati. Djelo je na kraju naslovljeno "Marx u antropocenu: prema ideji odrastanja komunizma" i postalo bestseller, a Saito dospio na naslovnice Guardiana i NY Timesa.
---
---
Da je Marx bio u pravu sada dokazuju i prošlogodišnja izvješća Međuvladinog panela o klimatskim promjenama i Međuvladine znanstveno-političke platforme o bioraznolikosti i uslugama ekosustava (odnose se na ono što nam priroda besplatno nudi).Ta izvješća sugeriraju da bi se politike smanjenja rasta trebale razmotriti u borbi protiv klimatskog sloma odnosno gubitka bioraznolikosti. Politike koje podržavaju takvu strategiju uključuju smanjenje manje potrebne proizvodnje, poboljšanje javnih usluga, uvođenje zelenih radnih mjesta, smanjenje radnog vremena i omogućavanje održivog razvoja.
Neke zemlje, regije i gradovi već su uveli elemente ovih politika. Tako mnoge europske države jamče besplatno zdravstvo i obrazovanje, Beč i Singapur su poznati po visokokvalitetnom javnom stanovanju, a gotovo 100 gradova diljem svijeta nudi besplatan javni prijevoz. Eksperimenti sa zagarantiranim osnovnim prihodima i kraćim radnim vremenom su u tijeku u Finskoj, Švedskoj i Novom Zelandu, pri čemu je zadnje takvo međunarodno istraživanje pokazalo da je gotovo 70 posto učesnika doživjelo smanjenje iscrpljenosti, 40 posto se osjećalo manje pod stresom, a anksioznost se smanjila kod njih 39 posto. Mentalno zdravlje ispitanika povećalo se s 2.92 prije početka eksperimenta na 3.42 nakon godinu dana, dok se njihovo fizičko zdravlje povećalo s 3.05 na 3.41. Zanimljivo, pritom su prihodi uključenih kompanija porasli u prosjeku za 15 posto.
I Saito zagovara promjenu "moderne" paradigme rada.
- Mislim da ćemo, budemo li radili manje, provodili više vremena s prijateljima i obitelji, više se bavili hobijima i sportom, i ako imamo zagarantiran pristup obrazovanju, zdravstvu, javnom stanovanju, internetu, čemu god, imati drukčiji osjećaj sigurnosti, drukčiju vrstu sreće i zadovoljenja, i mnogi ljudi koji se danas pate bit će sretniji. Mislim da bi agregatna razina sreće porasla i da bi svi mogli uživati u plodovima razvoja i tehnološkog napretka. I to nije štednja već poštenija i jednaka redistribucija bogatstva. Realizaciju ljudskih potreba moramo odvojiti od tržišta i roba i tu se krije prostor za novo zamišljanje komunizma. Komunizam je ono zajedničko.
---
---
Očekivano, većina pripadnika ljudske vrste se slaže. Tako su ankete u SAD-u i UK-u pokazale podršku zajamčenim poslovima i smanjenju radnog vremena. Velik broj radnika koji su napustili svoja radna mjesta u pokretima kao što su američka "Velika ostavka" ili kineski "Ležači" pokazuju da postoji potražnja za humanijim i smislenijim radom. Također, istraživanja pokazuju i kako većina Europljana daje prednost dobrobiti i ekološkim ciljevima ispred rasta. Javnom mnijenju unatoč, rast se i dalje tretira kao arbitar političkog uspjeha te se malo i ništa lidera usuđuje osporiti neprikosnovenost BDP-a.
To je, očito, šteta jer je uz stalni tehnološki razvoj i proširenje ljudskog znanja moguće bez dodatnog utroška energije, resursa i rada uspostaviti stabilan kvalitativni napredak u proizvodnji u zrelim industrijskim društvima, istovremeno eliminirajući izrabljivačke radne uvjete. Smanjenje rasta, u tom smislu, nije usmjereno na štednju, već na pronalaženje "prosperitetnog puta prema dolje" iz sadašnjeg ekstraktivističkog, rastrošnog, ekološki neodrživog, primitivnog i klasno-hijerarhijskog svijeta.
Zato se odrast usuđuje okrenuti jamstvu radnih mjesta u ambicioznim programima javnih radova, koji uključuju izgradnju kapaciteta zelene energije, proizvodnju i ugradnju učinkovitih uređaja, obnovu ekosustava, inoviranje društveno potrebnih i ekološki učinkovitih tehnologija itd. Ljudi bi u ovim kolektivnim projektima mogli raditi smislen i društveno neophodan posao, ali i prvi put iskusiti demokraciju na radnom mjestu. Sve to bi, očito, ukinulo nezaposlenost i odagnalo ekonomsku nesigurnost; odvajajući opće blagostanje od rasta. Privatne tvrtke bi pritom bile stavljene pod kontrolu radnika (i zajednice), a proizvodnja reorganizirana oko ciljeva dobrobiti i ekologije.
---
---
No, vratimo se naranije spomenutu fobiju oko transfera bogatstva (smanjenjem BDP-a). Istina, bogate nacije bi morale smanjiti korištenje resursa i energije, što bi vjerojatno dovelo do sporije stope gospodarskog rasta, a moguće i njegova smanjenja. Međutim, pogreška je pretpostavljati proporcionalnu korelaciju BDP-a i ljudskog blagostanja. Naime, BDP nije - niti mu je to ikada bila namjera biti - zamjenska mjera za dobrobit ljudi. On je tek mjera novčane vrijednosti robe koju proizvodimo i razmjenjujemo. Ono što je pak zapravo važno za dobrobit je pristup resursima koji su ljudima potrebni za dug, zdrav i ispunjujući život.
BDP, u ovom smislu, nije prikladna metrika jer broji samo vrlo uzak dio ekonomskih aktivnosti i to onih koji imaju veze s robnom razmjenom. Dakle, vrlo je moguće da bi BDP narastao ako bi se, recimo, hrvatsko zdravstvo privatiziralo te broj i iznos računa intenzivirao; ali bi pristup gomile ljudi zdravstvenoj zaštiti bio ograničen. Slično tome, BDP bi pao kad bi država izgradila javne stanove; ali bi mnogo ljudi dobilo lakši pristup stambenom prostoru. Ovo je poznat kao Lauderdaleov paradoks.
Osim toga, liberalna doktrina - unatoč tehnološkom boomu - i dalje ustraje u tome da globalnim gospodarstvom uvijek vlada oskudica. Zbog toga i postoji "tržišno natjecanje"; kako bismo se svi laktarili za nedovoljnu masu viškova. Ipak, istraživanja su otkrila da bismo mogli okončati globalno siromaštvo i osigurati normalne živote za 10 milijardi ljudi - uključujući univerzalnu zdravstvenu skrb i obrazovanje - sa 60 posto manje energije nego što trenutno koristimo. Što se tiče upotrebe resursa, znamo da bi nacije s visokim dohotkom mogle zadovoljiti materijalne potrebe svojih građana na visokom standardu, uz do 80 posto manje upotrebe resursa.
---
---
Tome unatoč, prema Svjetskoj bazi podataka o nejednakosti, najbogatijih pet posto posjeduje 46 posto ukupnog globalnog BDP-a. To znači da se gotovo polovica svih resursa koje trošimo koristi kako bi bogati ljudi bili još bogatiji. Pritom, više od 40 posto populacije ne može priuštiti hranjive namirnice, 50 posto nema osigurane sanitarne objekte, a 70 posto potrebnu zdravstvenu skrb (u SAD-u oko 50 posto). Čak u jednom UK-u 4,3 milijuna djece živi u siromaštvu, dok se u EU 90 milijuna ljudi suočava s ekonomskom nesigurnošću. I sve to unatoč tome što globalno gospodarstvo već sada proizvodi mnogo više od onoga što je potrebno za uspostavu održive civilizacije. Ipak, sam kapitalizam je taj koji nameće umjetnu oskudicu i štednju kako bi prisilio radnike da maksimalno žrtvuju svoje živote za akumulaciju kapitala malobrojnih pobjednika tržišne utakmice.
Kapitalizam proizvodi previše, da, ali također premalo pravih stvari. Pristup osnovnim dobrima i uslugama ograničen je komodificiranjem; i budući da kapital nastoji pojeftiniti rad u svakoj prilici, potrošnja radničke klase je ograničena. Petar Kropotkin uočio je ovu dinamiku prije više od 130 godina. U knjizi "Osvajanje kruha"primijetio je da je unatoč visokim razinama proizvodnje u Europi čak i u devetnaestom stoljeću većina stanovništva živjela u bijedi. Zašto? Zato što se u kapitalizmu proizvodnja mobilizira oko "onoga što monopolistima nudi najveće profite". “Nekolicina bogataša”, napisao je, “manipulira ekonomskim aktivnostima nacije.” U međuvremenu, mase, koje su spriječene proizvoditi za vlastite potrebe, "nemaju sredstava za život za mjesec dana, pa čak ni za tjedan dana unaprijed."
---
Spomenik Petru Kropotkinu u ruskom Dmitrovu
Shutterstock
---
Zašto se ovo događa? Pa, jer je jedno od ključnih obilježja kapitalizma to da je on fundamentalno antidemokratski. Točno, s vremena na vrijeme biramo političke lidere. Ali kad je riječ o sustavu proizvodnje, tu ne postoji ni "d" od demokracije. Naime, proizvodnju u velikoj većini kontrolira kapital; velike korporacije, financijske tvrtke i jedan posto najbogatijih. Taj kapital ima moć mobilizirati rad čovječanstva i planetarne resurse za što god želi, pritom određujući što proizvodimo, pod kojim uvjetima i kako će se višak koji stvaramo koristiti i distribuirati.
Ipak, kao što je čak i kapitalistički ekonomist John Maynard Keynes priznao: "Sve što možemo učiniti, možemo si priuštiti." A što se tiče proizvodnih kapaciteta, imamo ih daleko više nego dovoljno za provesti ambiciozne (!) ideje odrasta. Uspostavom demokratske kontrole nad financijama i proizvodnjom, možemo se jednostavno odmaknuti od rasipne proizvodnje i elitne akumulacije prema realizaciji društvenih i ekoloških ciljeva.
Nažalost, za kapital - pa tako i sam kapitalizam - primarna svrha proizvodnje nije zadovoljavanje specifičnih ljudskih potreba, postizanje društvenog napretka niti poštivanje ekoloških granica. Jedino što je važno jest maksimiziranje i akumulacija profita. Ili, jednom riječju - rast. Interesantno, Nacionalni institut za rak SAD-a definira karcinom kao "bolest u kojoj neke tjelesne stanice nekontrolirano rastu i šire se na druge dijelove tijela". Sličnost s kapitalizmom je očita.
Stoga, ("zaluđeni") Marxovim riječima; moramo otpustiti “zaglavljeni sigurnosni ventil” na kapitalističkoj lokomotivi “koja juri u propast”, jer je jedini preostali izbor "propast ili revolucija".
---
Koji zeleni rast?
Neki autori tvrde da su bogate zemlje postigle čudo "zelenog rasta" i "dematerijalizacije", potpuno odvajajući BDP od trošenja resursa. Ali odvajanje ne znači nužno "zeleni rast" pošto, kako bi se kvalificiralo kao "zeleno", ono mora dovesti do smanjenja emisija dovoljno brzo da bi se ispunili ciljevi Pariškog sporazuma. Ipak, studija je otkrila kako bi svim tim zemljama, uz trenutne stope, u prosjeku trebalo više od 220 godina da smanje svoje emisije za potrebnih 95 posto.
Puno se bure podiglo oko međunarodne konferencije o odrastu “Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast!” koja se od 29. kolovoza do 2. rujna održala u Zagrebu. Željka Godeč iz Jutarnjeg lista je čitavu stvar opisala kao "vraćanje komunizma na mala vrata", dok je njen kolega Gojko Drljača neke sudionike opisao kao "zaluđene Karlom Marxom". Osim toga, novinar je cinično primijetio kako je "za potrebe promocije te nove ideologije uveden novi pojam u hrvatski jezik - odrast". Inače, riječ je o doslovnom prijevodu engleskog naziva degrowth.
No, što je uopće taj kontroverzni "odrast"? Pa, definicija je mnogo. Prvotna ideja décroissancea (francuski za odrast) seže iz 1972. godine, pri čemu sama riječ originalno opisuje rijeku koja se vraća svom normalnom...
