Bilo je to u Zagrebu, u Martićevoj ulici. Jednog vrlo hladnog jutra na samom početku dvije hiljade sedamnaeste oprezno sam koračao smrznutim pločnikom. Pogleda uprta u tlo opazio sam nekoliko debelih golubova i došla mi je smiješna misao. Vidiš ti, kazao sam u sebi, ove zagrebačke gadove kako su ugojeni, dok su oni naši u Splitu sama kost i perje. Jadnici posrću od gladi. Sljedeće sam shvatio da golubove upravo sad netko hrani. Krupna žuta kukuruzna zrna poskakivala su na ledu. Podigao sam glavu, a tamo je stajao Ivica Todorić.
"Dobro jutro", pozdravio sam preneraženo.
"Dobro jutro", odgovorio je Ivica Todorić uljudno, kao da je to potpuno prirodno, da on u januarsko jutro, na četiri ispod nule, smrznutog dupeta dobacuje kukuruz golubovima u Martićevoj. Htio sam još nešto reći, ali me obeshrabrilo kako me je stasiti i kratko ošišani tjelohranitelj, dva koraka iza najbogatijeg Hrvata, nervozno odmjerio.