StoryEditor
Više od sportaviše od sporta

Pamtit ćemo ga kao jednog od najboljih hrvatskih rukometaša svih vremena, a opaka bolest kriva je za njegov prerani odlazak

Piše Toni Perković
9. siječnja 2020. - 19:00
Rijeka, 210100. Europsko prvenstvo u rukometu. Slovenija - Portugal. Na slici: Iztok Puc dodaje Lubeju.Arhiva/Srđan Vrančić/Hanza Media, AFP

Počelo je danas u Trondheimu i Grazu četrnaesto po redu Europsko prvenstvo u rukometu. Reprezentacija Hrvatske predvođena Linom Červarom pokušat će osvojiti jedinu zlatnu medalju koja nedostaje u kolekciji. Odlučili smo vas tom prigodom, u našoj rubrici 'Više od sporta' podsjetiti na jednog velikana rukometne igre koji se zlatnim slovima upisao u povijest hrvatskog rukometa osvojivši nekoliko medalja za Lijepu našu, među njima i onu prvu zlatnu olimpijsku, sada već davne 1996. godine u Atlanti.

Nema puno sportaša koji se mogu pohvaliti da su nastupali za tri zemlje na Olimpijskim igrama, a još ih je manje koji mogu reći da su među najboljima u svom poslu u povijesti u dvije države. Jedan od njih rođen je 14. rujna 1966. u Slovenj Gradecu.

Iztok Puc odrastao je u Šoštanju u Donjoj Štajerskoj. Život ga nije mazio od samih početaka. Živio je s majkom koja je imala ozbiljnih zdravstvenih problema, a oca nije upoznao sve do 25. godine života. S obzirom na majčine probleme i odrastanje bez oca, mladi je Iztok spas pronašao igrajući rukomet, a prvi koji je njegov talent zapazio i kasnije tijekom života mu bio očinska figura bio je legendarni slovenski trener Miro Požun.

- Pratio sam ga od prvog dolaska na trening. Vidjevši kakvu situaciju ima kod kuće, davao sam sve od sebe da mu olakšam. U klubu smo svi općenito bili jako povezani i dobri prijatelji, ja sam im svima bio kao otac, rekao je jednom prigodom Požun.

A Puc mu je dobrotu i ljubav koju mu je Požun pružao vraćao sjajnim igrama na terenu. Neizmjeran talent i sjajne igre nisu prošle nezamijećeno. Tadašnji gigant, Borac iz Banja Luke, brzo je primijetio da u Šoštanju raste nevjerojatan igrač i 1985. doveo ga u svoje redove. Nije to za 19-godišnjaka bila laka odluka, ali već tada je znao da je rukomet njegov život, a transfer u jedan od najboljih klubova bivše države bio je logičan potez.

Prvi veliki uspjeh stigao je 1987 na Svjetskom juniorskom prvenstvu. Puc je kao kapetan predvodio reprezentaciju Jugoslavije do zlatne medalje na domaćem terenu. Bila je to zlatna godina jugoslavenskog sporta jer su osim rukometaša zlata na juniorskim prvenstvima svijeta osvajali i košarkaši u Bormiju i nogometaši u Čileu. U finalu je tada pala Španjolska, a Puc je proglašen najboljim igračem turnira. No, prave su stvari tek slijedile.

Godinu dana nakon prve juniorske medalje stigla je i seniorska. Puc je bio dio posljednje reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila medalju na velikom natjecanju. U Seulu 1988. Jugoslavija je stigla do bronce pobijedivši u borbi za medalju Mađarsku. S tek navršene 22 godine, mladi je Slovenac postao besmrtnik u rukometnom svijetu.

U jugoslavenskoj ligi, jednoj od najjačih na svijetu, Puc je svakog dana postajao sve bolji, lakoćom je parao protivničke mreže, a koliko je bio dobar najbolje govori činjenica da je proglašen najboljim igračem lige čemu je dodao i titulu najboljeg strijelca.
U isto vrijeme kada je Puc proživljavao najbolje dane svoje mlade karijere u Zagrebu se stvarao veliki klub. Nakon Svjetskog prvenstva 1990. na kojemu je Jugoslavija osvojila četvrto mjesto, sada već etablirani igrač u svjetskim razmjerima ponovno je promijenio adresu. Nakon pet godina Banja Luku je zamijenio glavnim gradom Hrvatske i postao dio generacije koja će Zagreb odvesti na krov Europe.

I dok su u Hrvatskoj polako počinjali puhati vjetrovi rata, rukometni klub Badel Zagreb predvođen upravo Pucom osvojio je posljednje prvenstvo Jugoslavije 1991., a to im je donijelo i plasman u Kup prvaka. Sušu trofeja koju je imao u pet godina igranja za Borac, Puc je nadoknadio u prve tri godine igranja u Zagrebu. Fantastična generacija u kojoj su osim Puca igrali Peribonio, Kljaić, Goluža, Babić, Obrvan, Gudelj, Jović, Banfro, Ćavar, Tomljanović i Pušnik okitila se trima naslovima prvaka države, ali i naslovima prvaka Europe svladavši Teku 1992., a godinu kasnije njemački Wallau. Drugi će naslov ostati upamćen upravo po čudesnom golu Iztoka Puca koji je Zagrebašima naslov donio u posljednjim sekundama uzvratne utakmice.

Paralelno s klupskom karijerom, Puc je čuda radio i s reprezentacijom. Rođeni Slovenac odlučio je igrati za Hrvatsku i definitivno nije pogriješio. Od 1993. do 1996. sudjelovao je u osvajanju četiri medalje s velikih natjecanja. Najprije je 1993. osvojio zlatnu medalju na Mediteranskim igrama, godinu iza toga broncu na premijernom Europskom prvenstvu, 1995. na Islandu stigao je i do srebra na Svjetskom prvenstvu, a vrhunac reprezentativne karijere doživio je u već spomenutoj Atlanti gdje je kao jedan od ključnih igrača u momčadi Velimira Kljajića vodio Hrvatsku do prvog povijesnog zlata na Olimpijskim igrama.

Posljednje dvije reprezentativne medalje osvojio je kao igrač slovenskog Celja. Po uzoru na Badel, Slovenci su stvarali mega momčad, a kao važan kotačić vidjeli su upravo Puca. Uspjehe iz Zagreba nije uspio ponoviti u Celju, ali je njegov utjecaj na razvoj kluba bio nemjerljiv. Celje je nekoliko godina kasnije postalo prvakom Europe, a Puc je kraj karijere dočekao u ljubljanskom klubu Prule 67 s kojim je, naravno, osvojio titulu prvaka i kup i predvodio ga do polufinala Lige prvaka.

Sve nabrojano bilo bi dovoljno da se o Pucu napišu najljepši redci, ali ni tu nije kraj njegovih veličanstvenih dosega. Puc je, naime, 2000. godine kao slovenski reprezentativac osvojio peto mjesto na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj, izbacivši s Olimpijskih igara upravu direktnom duelu koji je odlučivao o posljednjem putniku u Sydney. Upisao se tako u povijest zaigravši za tri reprezentacije na Olimpijskim igrama pridruživši se tako legendarnom ruskom vrataru Andreju Lavrovu kojemu je isti pothvat pošao za rukom.

Nakon završetka karijere postao je sportski direktor svog posljednjeg kluba, u slobodno vrijeme volio je uživati u noćnom podvodnom ribolovu, ali natjecateljski duh i ljubav prema obitelji vrlo su ga brzo natjerali na novu selidbu. Sa suprugom Jasenkom, kćeri još jednog legendarnog rukometaša Hrvoja Horvata, i sinom Borutom preselio se 2005. godine na Floridu. Borut je, naime, bio perspektivan tenisač i Puc je odlučio omogućiti mu najbolje moguće uvjete za razvoj karijere. Mlađi Puc trenirao je u akademiji Nicka Bollettierija, a tijekom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama za obitelj Puc stigle su crne vijesti.

Početkom 2011. godine javnost je potresla informacija da je Iztok Puc teško bolestan. Dijagnosticiran mu je rak pluća koji se proširio na kosti i jetru, a sportska javnost u Sloveniji i Hrvatskoj brzo se digla na noge želeći legendi omogućiti što kvalitetnije liječenje. Organizirane su humanitarne utakmice s ciljem prikupljanja sredstava. Nažalost, 20. listopada 2011., Iztok Puc izgubio je životnu bitku. Rođeni pobjednik nije se više mogao nositi s opakom bolešću. S 45 navršenih godina završio je život velikog igrača i još boljeg čovjeka o kojemu za života niste mogli pročitati ili čuti ništa ružno. Otišao je čovjek kojeg su voljeli svi oni koji vole rukomet, bez obzira nacionalnost.

O Iztoku Pucu mogla bi se danas, u osvit velikog natjecanja, napisati knjiga. Ipak, ni pisana riječ ni sportski rezultati nisu ono najvažnije što je iza ovog velikana ostalo. Čovjek je to od kojeg su se svi opraštali biranim riječima, a danas s vremenskim odmakom možemo odgovorno tvrditi da se radi o jednom od najboljih lijevih vanjskih igrača u povijesti rukometa i jednom od najboljih hrvatskih i slovenskih rukometaša svih vremena, a potvrdu za sve što je napravio u Sloveniji je dobio 2009. kada je i službeno proglašen najboljim svih vremena.

- Iztok Puc je možda i najbolji lijevi vanjski koji je ikada igrao. Igrač sa sjajnim šutom, pregledom igre, ma imao je jednostavno sve, rekao je jedan od najboljih igrača svih vremena Ivano Balić.

Žoga, slovenska riječ za loptu, kako su ga od milja zvali suigrači iz hrvatske reprezentacije, zadužio je i hrvatski i slovenski rukomet. Danas njegovo ime nosi nagrada za najboljeg mladog igrača iz Hrvatske i Slovenije, a 2016. otkrivena je i spomen ploča na zagrebačkoj Kutiji šibica.

Iztok Puc u srcima navijača Borca jedan je od najboljih i najdražih igrača kluba, iako nikada s njim nije osvojio trofej. U očima navijača iz Hrvatske i Slovenije jedan je od najvećih koji su ovu lijepu igru gledali. Tri zemlje, a u svakoj je idol. To mogu samo najveći.

Ostale tekstove iz serijala 'Više od sporta' pročitajte OVDJE.

#IZTOK PUC#VIšE OD SPORTA

Izdvojeno