Mnogi se čude zašto na Ćirinom grobu stoji samo drveni križ, njegov sin ima objašnjenje

Četvrtak, 8. veljače. Tako običan, gotovo kao i svaki 8. veljače. Iz letargične uobičajenosti odvaja ga jedino prisjećanje na isti datum prošle godine. Toga je dana otišao Ćiro. Uz mnogo tuge i pijeteta. Ali i "velikih riječi", i obećanja.

Čovjek, koji nam je "oplemenio živote", kako su ga poetično ispratili brojni suradnici i "sinovi", napustio nas je nimalo pompozno. Izgubio je utakmicu s karcinomom. Ali je nažalost izgubio i "prvenstvo". Svekoliki je dojam da se "trener svih trenera" (pre)brzo zagubio u bespućima ljudskog zaborava - pišu Sportske novosti.

"Ćiro bi trebao dobiti neki trg ili barem ulicu", sugerirali su političari. "Bilo bi logično da se njemu u čast upriliči neki turnir, ili nazove neko natjecanje", predlagali su nogometni djelatnici.

No, u proteklih 365 dana Blaževića bi akceptirao tek poneki novinar, citirajući neku od njegovih "bezvremenskih" izreka, ili bi uspomenu na "posebnu pojavnost u hrvatskom nogometu, ali i društvu", naglasio neki od njegovih prijatelja, riječima:"fali mi Ćiro"!

U medijima se, umjesto nekog obilježja na Ćiru Blaževića, pojavila informacija kako "njegova mlađa kći (Katarina), zbog neraščišćenih imovinskih odnosa, namjerava tužiti brata Miroslava i majku Zdenku". Spomenuta vijest (još) nije dobila sudsku potvrdu, pa se može tretirati i kao - "trač". Mnoge je osupnula i šetnja mirogojskom Alejom velikana, u kojoj se nalazi Ćirin grob, a na kojemu stoji samo drveni križ. No Miroslav Blažević mlađi, Ćirin sin, pojasnio je situaciju:

- Odužila se izrada grobnog spomenika, jer smo željeli da se tatin grob napravi od bijelog bračkog kamena. Osnovni će motiv biti bijeli šal, koji je obilježio njegovu trenersku karijeru u Dinamu, 1982. Tata to svakako zaslužuje - konstatirao je Blažević mlađi.

Kadar sa sprovoda Miroslava Blaževića

Željko Puhovski/Cropix

Također je prisnažio kako u spomen na Ćiru Blaževića, obitelj u četvrtak, u crkvi Bezgrješnog srca Marijinog, na Jordanovcu, organizira misu zadušnicu.

Mlađi će Blažević organizirati i nogometni turnir u čast ocu na terenima svoje nogometne škole, u Maksimiru. Trebali bi nastupiti veterani i zvijezde hrvatske estrade.

No sve se to čini nekako lokalno, kako bi Zagrepčani rekli - "za po doma". Na obiteljskoj razini.

Hoće li i Ćiro Blažević doživjeti sudbinu - Ive Andrića? Očigledno je da sukcesijom Jugoslavije dobitnik Nobelove nagrade (1961.) nije pripao Hrvatskoj. Doživljava se prije svega kao jugoslavenski pisac i kao diplomat propale Kraljevine, koja je potpisala pakt s Hitlerom.

Ćirina je životna priča gotovo podudarna s Andrićevom. Barem u početku... Obojica su rođeni u Travniku, a potječu iz izrazito religioznih (katoličkih) obitelji. Majke su im imale identično ime - Katarina. I Andrić i Blažević još su u formativnoj fazi napustili rodni kraj i rijetko bi mu se (ili nikako) vraćali.

Životopisi dvojice Travničana sugeriraju kako ih mjesto rođenja nije ultimativno odredilo kao životne gubitnike, predodređene na anonimnost. Poglavito je Ćiro na životnom putu susretao brojne zanimljive likove, koji su značajno utjecali na njegov svjetonazor i način promišljanja. Tako su biografi nogometnog trenera zabilježili da se u Veveyu intenzivno družio s Charliejem Chaplinom, bezuspješno se udvarao Catherine Deneuve, skijao s Jean-Paul Belmondom, citirao Jacquesu Prevertu njegove vlastite stihove...

Neprijeporno je da su Andrić i Blažević pojavnosti, koje su dosegle svjetske razine. A mi se izgleda još uvijek propitkujemo - jesu li dovoljno "naši"? Jednog smo tako prepustili "reviziji", a drugog zaboravu...