Hrvatski su rukometaši na startu kvalifikacija za OI u Parizu u Hannoveru pobijedili Austriju, učinili su prvi korak prema "gradu svjetlosti". Osvjetlali su si obraz pokazavši koliko su odlučni prekinuti crni niz koji traje od, sad već zaboravljene 2020., kad je Lino Červar odveo momčad u Švedskoj do europskog srebra, posljednjeg hrvatskog odličja na velikim natjecanjima - pišu Sportske novosti.
Uslijedili su zatim loši rezultati na SP-u u Egiptu, EP-u u Mađarskoj, SP-u u Poljskoj i Švedskoj i nedavno u siječnju na EP-u u Njemačkoj. Činilo se mnogima na početku utakmice s Austrijancima u ZAG Areni da će se nešto slično nastaviti novim posrtanjem na kvalifikacijama, kao što je to bio slučaj i 2021. u Montpellieru u borbi za odlazak na OI u Tokiju, na kojem naših rukometaša nije bilo.
Djelovali su naši igrači izgubljeno na terenu, u obrani su se i držali, ali su napadu činili početničke greške te je protivnik grabio prema, činilo se, sigurnoj pobjedi. A kad su norveški suci Jakovu Gojunu pokazali crveni karton, cijela se naša klupa uhvatila za glavu. No već se na startu njegova "mandata" na klupi hrvatske reprezentacije pokazalo "vizionarstvo" Dagura Sigurðssona, koji je u Hannover pozvao Marka Mamića na kojeg i nije u startu računao.
Naravno da ova pobjeda protiv Austrije ne znači automatski povratak u svjetski vrh jer jedna lasta ne čini proljeće, no savršen je to Islanđaninov polazak sa "startnog bloka" koji će, sigurni smo, pokazati da je ispravna bila odluka HRS-a da ga dovedu na klupu reprezentacije.
Svoju je klasu Sigurðsson pokazao puno puta ranije, posebno s Njemačkom koju je 2016. odveo do europskog trona, a sada je odlučan i s Hrvatskom napraviti velike stvari. Ova je utakmica s Austrijancima potvrdila još nešto što je "doneseno" i s EP-a u Njemačkoj, unatoč lošem rezultatu. Odnosi se to na činjenicu da su opet mlađi igrači odradili većinu posla u ovoj pobjedi.
Odnosi se to i na činjenicu da smo opet vidjeli par odličnih mladih vratara u Mateju Mandiću i Dominiku Kuzmanoviću, a to nije bio uvijek slučaj ni u zlatna vremena hrvatskog rukometa. S pravim čovjekom na pravom (izborničkom) mjestu, s gomilom mlađih igrača, koji su spremni i sposobni preuzeti odgovornost, sa starim "vukovima" Duvnjakom, Karačićem, Cindrićem, ova je reprezentacija sposobna za visoke domete.
Uvjereni smo da će u sljedeće dvije utakmice u Hannoveru protiv Njemačke i Alžira osigurati Pariz, uvjereni smo da će i tamo biti puno bolji nego na zadnjim velikim natjecanjima, sigurni smo da će na SP-u Hrvatskoj sjedeće godine biti na nivou da ponove SP 2009., koji se igrao u Hrvatskoj. Zašto ne i nešto više - da ponovno odu do vrha kao što su to njihovi prethodnici uradili u Atlanti 1996., Portugalu 2003. i Ateni 2004. Zašto ne?!
Prerano za ovako "teške" riječi nakon jedne utakmice?! Možda... A možda i nije. Ovi dečki mogu puno i daleko...