Teško ćete u gimnastici naći nekog uspješnog, na vrhunskoj razini preko 180 centimetara, ili pak, u košarci centra ispod dva metra.
Sportovi su jednostavno uvjetovani fizičkim predispozicijama. Neki više, neki manje, ali ima i onih u kojima svoje „mjesto ispod sunca” nađe svatko.
Evo primjera u nogometu, Luka Modrić i Joško Gvardiol. Oba hrvatska reprezentativca, bez obzira na generacijski jaz, haraju svjetskom scenom. Jasno, svatko na svojoj poziciji. Kapetan Vatrenih visok je 172, a njegov 17 godina mlađi kolega 185 centimetara. I obično je tako na travnjacima. U veznom redu naći ćete one malo niže, u odnosu na stopere. Iako uvijek ima iznimaka, a ovdje ćemo izdvojiti jednu, ali ne iz nogometa.
Blanka Vlašić donijela je toliko uspjeha i radosti hrvatskoj atletici. Dok je Splićanka vladala svjetskom scenom, većina je u Lijepoj Našoj s velikim interesom pratila zbivanja u kraljici sportova, znala kad su najveća natjecanja, koliko je puno za kočit u vis, koliko malo...
Dvije olimpijske medalje, dva svjetska zlata, dva srebra, titula europske prvakinje, treći najbolji skok svih vremena i toliko drugih uspjeha i rekorda, koje ne možemo ni nabrojiti. Svakako nas je „zadužila” i bit će to jedna od onih sportašica u Hrvatskoj o kojoj ćemo pričati još jako dugo.
Izdvojili smo ju za ovu priču, jer ona je bila iznimka na svom terenu. Skok u vis definitivno je ona atletska disciplina koja je uvjetovana genetikom. Poželjno je da ste visoki, ali lagani i eksplozivni. Treba se „prebaciti” preko te letvice. Točnije, treba ju preletjeti, svom svojom dužinom i težinom. Nekako onda većina zaključi da je bolje biti viši, lakše ćete „dobaviti” neku visinu.
Prema tome, ima onih koji misle; „lako je bilo Blanki sa 193 skakati preko dva metra”. Krivo. Baš suprotno. Bilo joj je teže.
Statistika
Na jednom ugodnom razgovoru, potvrdio nam je to i Bojan Marinović. Nekadašnji trener Blanke Vlašić. Uz oca Joška, jedan od onih koji je zaslužan za velike rezultate hrvatske atletičarke i općenito jedan od najstručnijih u svom području. Nije to bio glavni predmet sastanka, ali svakako je jedna informativna crtica.
- Na fakultetu sam imao statistiku i bilo je jedno istraživanje oko visine sportaša. Po tome bi ispalo da Blanka nikad nije trebala trenirati skok u vis. Zbog toga što tako visokih nije bilo u svjetskom vrhu, niti blizu – rekao je Marinović, pa nastavio dalje.
Prosjek je bio oko 180?
- I sada je, one najbolje su takve visine. Vrlo rijetko ima jako visokih i u ženskoj i muškoj konkurenciji.
Koji je razlog?
- Oni koji su niži su eksplozivniji, brži i bolje koordiniranosti. U svim skakačkim disciplinama se morate odraziti iz velike brzine. Morate biti brzi, što je rjeđe ako ste visoki. No, ako je netko visok, a uz to brz i eksplozivan, to je onda velika prednost, ali i rijetkost. Slična situacija je bila i s Usainom Boltom, koji je visok 195 centimetara. Rijetkost je da netko s tolikom visinom ima i toliku frekvenciju – objasnio je Marinović.
Kad netko stručan objasni to, pomislite: „logično”. Međutim, često ljudi bez razmišljanja postave neke svoje teze, pa i u slučaju Blanke i njezine visine... Ili općenito visine, kao prednosti u većini sportova. Istina, sigurno je to jedna poželjna karakteristika, ali s njom se nešto i gubi.
Iako ima ekstrema, onih koji su „statistička anomalija”, pa ne treba zaključke donositi samo po teoriji.
