Nakon komemoracije na Gripama, završni čin oproštaja od Rate Tvrdića zbio se na splitskom groblju Lovrinac. Tužni skup preselio se po kolovoškom suncu pod čemprese, a ljetna žega i pripeka nisu bile prepreka, nisu obeshrabrile mnoštvo poklonika, prijatelja i štovatelja Ratina lika i djela da pohode i na Lovrinac, isprate ga na posljednje počivalište.
Na Lovrincu, uz slovo svećenika, govorio je Branko Roglić, predsjednik kluba s Gripa u posebnoj epohi, kad je prije 21 godine osvojena jedina titula prvaka u doba neovisne Hrvatske.
I ta jedna jedina, 2003., strši kao veliki, gotovo senzacionalan uspjeh, što je šest jugoslavenskih titula prvaka spram jedne hrvatske, bio je to neviđen uspjeh, Split je prvi klub koji je srušio dotad neviđene dominaciju i hegemoniju Cibone, a tek kasnije će, dvije godine nakon „žutih” i Zadar doći do svojih titula.
Međutim, prvi koji je srušio Cibonin niz bio je Split, za kormilom Petar Skansi (Pero je pokopan u Ljubljani i žao nam je da nije na splitskom groblju), a u upravi ili kako li se to već zvalo, to nadgledanje struke i treniranja, bio je on, uvijek on, Rato Tvrdić.
Za kormilom financiranja Branko Roglić, poznati hrvatski poduzetnik (Orbico):
- Znamo se iz školskih dana, iz Varoša, sidili smo zajedno u klupi – Roglić nije uspijevao suspregnuti suze... Zasmetao mu je i mikrofon, čiste, nepatvorene emocije...
Kad se samo prisjetimo, bila je to kvalitetna simbioza za napredak kluba u teškim financijskim trenucima, Rato i Branko bili su naročit tandem u svoje doba s početka ovog milenija.
Na ispraćajima u mnoštvu ljudi vidjeli smo i Nikolu Vujčića, Josipa Joku Vrankovića, Željka Poljaka, Alena Koludrovića, Nenada Josipovića, Petroslava Sapunara (potonji je mogao predstavljati i Hajduk, baš kao i Željko Jerkov, svaki u svoje doba upravljali su i nogometašima „bijelih” u Poljudu).
Teško je sve nabrojiti, sin Damira Šolmana je bio, sa suprugom, pa Branko Macura sa suprugom... Zoran i Petar Grašo... Na primjer na Lovrincu nije bio, a jest na Gripama Vlado Vanjak, još jedan iz plejade Zadrana što su podizali „žute, njegov je Kup Hrvatske sa „žutima” 1993. i posebno teško gostovanje, putovanje u Ukrajinu s bazom u Bizovačkim toplicama, sve je to i Rato prolazio s klubom.
Tu je i veslač (i sanjkaš u bobu) Igor Boraska, pa bivši trener nogometaša Hajduka Damir Burić, hajdukovci Ante Zonzi Ivković (Bukle, Zonzi, Rato, Oliver, poseban je kvartet zafrkancije i klapske pisme), pa Marino Lemešić sa suprugom Dragicom, bio je i bivši splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, pa Ante Sanader, Ivica Puljak na Gripama i na Lovrincu...
Stasit lik posebno nam je zapao za oko, da to je on, veslač Duško Mrduljaš, tu mu je i kormilar Josip Joke Reić, na žalost trofejni štroker Zlatko Celent davno je poginuo na Pagu u prometnoj nesreći, u ratna doba 1992. godine. Brončana posada „dvojca sa”s Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine već tri desetljeća nije kompletna, Cele bolno fali, kao što je bolan i Ratin odlazak...
Duško Mrduljaš ima uvijek posebne, birane riječi, kazao nam je:
- Ima određen broj Splićana, baš poseban koji je obilježio grad Split i naše vrijeme. Jedan od njih je Rato Tvrdić kao simbol grada podno Marjana. Bio mi je prijatelj i to mi je bila čast i zadovoljstvo, družili smo se, znali bismo katkad otić i na đitu (izlet, op. a.) brodom. Bio je pravi čovik. Beskrajno je bio duhovit. Znao bi reći „najpametnije ti je bit inteligentan”... I ta mi je doskočica uvijek u uhu, zapamtio sam je dobro. Falit će mi Rato...
