Treba zaokružit trilogiju svibanjskih hajdučkih uspomena, što su dvije priče, a bez treće?! Talijani imaju poslovicu ‘non c‘e due senza tre‘, što bismo preveli ne postoji dva, a ako nisu i tri! Pa da onda i treću priču ispričamo. Dakle, na Svetog Duju dogodila se obnova Hajduka (1944.), sutradan se slavi Ratni trofej izvojevan u Beogradu, leglu agresije na Hrvatsku (1991.), a 9. svibnja, na Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu Hajduk obilježava sjećanja na dvije utakmice...
Prva je bila 1976., dan kad je Hajduk u Beogradu potopio i razoružao ‘partizane‘ čak sa 6:1, pobjeda nad pobjedama, Partizan nema težeg poraza u svojoj povijesti.
Tri godine kasnije, 1979., na isti taj 9. svibnja Hajduk je na Starom placu ugostio Dinamo kojega je vodio Vlatko Marković, a za ‘modre‘ igrao ‘bijeli disident‘ Vilson Džoni. Obojica su sezonu ranije bili članovi Hajduka, trener i desni bek. Hajduk je izgubio sa 1:2 na Starom placu u trenutku kad je uoči utakmice imao dva boda prednosti i trebao pobjedom odmagliti na četiri (tada je pobjeda vrijedila dva, a ne tri boda što je uvedeno tek devedesetih).
Čiste desetke
Ono što se uvijek pamti jesu anegdote, na primjer s utakmice u Beogradu kako je to komentator Slobodne Dalmacije Zdravko Reić podijelio svim nogometašima Hajduka ocjenu 10, a za najboljeg promovirao Tomislava Ivića. Kopirali smo svoga Reju 1998. u pobjedi Hrvatske protiv Njemačke na Mundijalu u Lyonu, svima ‘vatrenima‘ po 10, a najbolji izbornik Miroslav Ćiro Blažević.
Da se vratimo u Beograd, na stadion JNA, 22 godine ranije. Bila je to parada Hajduka koju je izvijestitelj Sportskih novosti Slavoljub Lukić opisao u stilu ‘svi pucaju i svi daju golove!‘. Doista, posrećilo se Ivanu Buljanu udarcem s 25 metara u mrežu Radmila Ivančevića (za 2:0 vodstvo Hajduka), a Jurica Jerković je svoj gol (za 4:0) zabio udarcem s preko 30 metara. Na stranu što su još pogotke dodali Slaviša Žungul (prvi i treći) i Boriša Đorđević (peti i šesti). Za Partizan je bol ublažio Nenad Bjeković kod stanja 0:6... Lukić je, usput rečeno, za najboljeg igrača utakmice izabrao Luku Peruzovića s ocjenom 9.
Iza gola snimao je tv-snimatelj Blagoje Topličić, poznat u onoj državi kao čovjek koji je bio kao inventar svih velikih sportskih događaja, snimao je sve treninge i utakmice reprezentacije i bio važan dionik u tada popularnoj emisiji ponedjeljkom Indirekt Marka Markovića. Znao je sve reprezentativce, a cijeli Hajduk bio je reprezentacija, družili su se, bili prijatelji... I znalo se da je Top, kako su ga od milja zvali, žestoki partizanovac. Kako bi god Hajduk zabijao, a sad je to već postala serija golova, zafrkant Jurica Jerković bi otrčao do njega i rekao mu:
- Tope, ne ljuti se, još ćemo jedan zabit! – vadio je mast prijatelju s kamerom u ruci.
Kad je završila utakmica s nevjerojatnih 6:1 za Hajduk čime je splitska momčad sustigla Partizan na vrhu ljestvice, trener Tomislav Ivić dao je čuvenu izjavu:
- Bit ćemo prvaci ako nam dozvole!
Novinar Dobrivoje Bobi Janković, za emisiju Indirekt oštro je komentirao istup splitskog stručnjaka:
- Što to i tko, Tomislave Iviću!?
Da je Ivić bio prokleto u pravu svjedočilo je kasnije posljednje kolo te sezone odigrano 11. srpnja, kad je do titule Partizana pogurao sudac iz Novog Sada Dušan Maksimović... Hajduk te godine nije bio prvak, makar je slavio u derbiju.
Tri godine kasnije obrnuta je situacija, u derbiju je Hajduk izgubio, 1:2 od Dinama, ali je na kraju postao prvak.
Šurjak u skoku
Detalj s te utakmice odigrane na Starom placu 9. svibnja 1979. godine na golemoj je fotografiji u poljudskim prostorijama ispred ulaza u Silver i novinarsku ložu. Vidi se Ivica Šurjak u skoku, a iza njega je Vilson Džoni u dresu – Dinama. Bacite oko i pogledajte vi namjernici koji koristite taj privilegirani ulaz na poljudsko gledalište.
Hajduk je te srijede imao dva boda fore i dolazio mu je Dinamo pred 30.000 navijača. I – Hajduk je izgubio, Dinamo ga je sustigao. Dinamo, koji nije bio prvak od 1958. godine i žarko je želio naslov prvaka, dok je Hajduku titula bila nešto normalno, upisivali su je tog desetljeća 1971., 1974., 1975...
Kad je Hajduk izgubio, Tito Kirigin, predsjednik nad predsjednicima Hajduka, jutrom rano poslije poraza pozvao je u kancelariju svoje miljenike, Ivicu Šurjaka i Dražena Mužinića. Ali, to neka nam ispriča Frfa Mužinić:
- Pozvao je Tito Šurjaka i mene. Bio je to sastanak u šest očiju, od tri minute. Kratko i jasno. Rekao je, slušajte me vas dvojica dobro. Izgubili smo, ali prvenstvo nije gotovo. Hoću da napravite ratničku i pobjedničku atmosferu dolje u svlačionici. Vi ste mi odgovorni, hoću da ginete i mi ćemo ove godine bit prvaci! - priča nam Mužinić s primjetnom nostalgijom.
I, što ste uradili, pitamo ga?
- Otišli smo u svlačionicu i rekli suigračima, nema više zajebancije! Izginit ćemo do kraja, ali ćemo dobit sve što moramo! Tako je i bilo – živo se sjeća Mužinić.
Rivom i Pjacom, gradom Splitom kolale su glasine kako bi Savez komunista Hrvatske, rukovodstvo Partije (na republičkoj razini, jer titula je bila u rukama Hrvata) željelo da prvak bude Dinamo koji toliko dugo, jadan, čeka. Međutim, rezolutan je potez predsjednika Tita odagnao sve sumnje. Ma kakva Partija, sve rješavamo u svojim rukama! I ne damo titulu!
Finiš je protekao u uzbudljivom paralel-slalomu Hajduka i Dinama gdje je Hajduk materijalizirao bolju gol-razliku (tada je i u nas vrijedilo pravilo gola u gostima) i na kraju doista postao prvak pobjedom 2:1 na Koševu kod Sarajeva u posljednjoj rundi.
Bila je to zadnja yugo-titula Hajduka, a Dinamo je na svoje došao 1982., tri sezone kasnije i postao prvak Jugoslavije nakon 24 godine što je čamio čekajući.
Bila je to Dinamova zadnja titula u Jugoslaviji.
Kad se bivša država raspala i kad je nogomet u Hrvata spao na dva slova (čast ostalima), vidite kakva je daljnja raspodjela naslova. Sad Hajduk evo ulazi u 20 godina čekanja na naslov prvaka... Pa se hajducima drago sjetit ovih dana ponosa i slave.