Dani neizbrisivo urezani u sjećanje: Fali nam naš šjor Špaco, znalac, uspješan, neponovljiv

Ima dana koji vam se neizbrisivo urežu u sjećanje, bilo lijepo ili ružno, a u trenutku kad vas sustigne fatalna vijest, znaš, sjećaš se točno gdje si bio, što si radio. Jedan od tih događaja svakako je vezan za Badnjak, jutro 24. prosinca 2018. godine.

Tog dana, evo točno pet zima prolazi, umro je Stanko Poklepović Špaco, u 81. godini as je napustio, legendarni nogometni trener, ne samo Hajdukov...

Umro je u splitskoj bolnici na Križinama, u prvim jutarnjim satima na današnji dan, nakon što se u posljednje vrijeme borio s narušenim zdravljem, a morao je i redovito biti podvrgnut dijalizi.

Nogometaš Splita bio je punih 20 godina (1956. - 1976.), potom ga pamtimo kao trenera, ali i nogometnog učitelja mladih, pedagoga, na radu prije svega u Hajduku. Bio je i hrvatski izbornik s početka devedesetih, bio je za kormilom reprezentacije Hrvatske na turneji po Australiji ljeta 1992., njegova je i 3:0 okrugla pobjeda protiv Meksika u Zagrebu, Meksika kojega je u Maksimiru vodio slavni Argentinac, svjetski prvak iz 1978. Luis Cesar Menotti i glatko izgubio.

Bio je Poklepović baš osebujna pečata, primjerice njegov poklič „Hajduk je neuništiv” kao da i sad čujemo, zvoni nam u ušima, bili smo nazočni tu kad je uzviknuo, ljutit, ali dostojanstven, u press-prizemlju na riječkoj Kantridi. Netom nakon što je Mario Brkljača u 88. minuti zabio za pobjedu 1:0, a Hajduk je cijelo poluvrijeme igrao s igračem manje, u 46. minuti bio je isključen Anas Sharbini.

I još je Špaco pokazivao onu svoju čuvenu šaku, vitlao je njome u zraku. Je li itko u gradu Splitu imao veću šaku, čvršću pesnicu od šjor Stanka koji je radio dugi niz godina u splitskom brodogradilištu i znali smo se zezati, to je šaka čovika iz škvera koji bi moga zavidat „mandravidu”, valjda vidu svih vida, onu najveću...

A taj poklič „Hajduk je neuništiv”, izrečen na Kantridi tog 19. rujna 2010. godine, jedan je od citata što ga u posljednje vrijeme u Poljudu rado rabe i u marketinške svrhe.

Urezao nam se u sjećanje Špacin odlazak. Poziv na mobitel Željka Mijača, bivšeg igrača i trenera u Hajduka, šjor Stankova pomoćnika, nije slutio na dobro:

- Znaš, Špaco nam je jutros umro...

Kraj pazara, na autobusnoj stanici pored stare Slobodne, preko puta nailazio je naš dragi stariji kolega novinar Nikica Vukašin i priopćili smo mu tužnu vijest. Ošinuo ga je grom iz vedra neba, premda Poklepović već neko vrijeme nije bio dobro. Ali, za smrt, misliš, uvijek ima vremena, neće baš danas. Misliš i griješiš. Nikica je bio tronut, pogođen, a i sam nekako već sasvim blijed, iznuren od bolesti koja je i njega u ta doba već razarala.

Poslije dva-tri mjeseca umro je i Nikica Vukašin, dugogodišjni kroničar Hajduka i legendarni sportski novinar sa splitskih Bačvica, a i Željko Mijač nas je u međuvremenu napustio, umro je od posljedica korone u veljači 2022. godine.

Eto kakvo je to bilo jutro Badnjaka, prije pet godina.

Što još reći o Poklepoviću, a što se ne zna... Napomenuti da je bio trener Hajduka u plasmanu sve do četvrtfinala Kupa UEFA 1986. protiv Waregema (eliminirao je Metz, Torino i Dnjipro) i prvi prvak Hrvatske s Hajdukom 1992. godine... S Osijekom je 1999. osvojio Sunce, Hrvatski kup i to mu daje dodatnu dimenziju da nije bio samo prorok u svome gradu, nego i šire, a gdje su onda još epizode u inozemstvu što to još tada i nije bilo inozemstvo, ego domaća nam yu-liga. U Crnoj Gori, u Titogradu, današnjoj Podgorici osamdesetih baš on je lansirao Predraga Mijatovića i afirmirao Dejana Savićevića za kormilom Budućnosti, a potom u Bosni i Hercegovini, u Banja Luci, gdje je vodio Borac (koji je tada u grbu imao jugoslavensku trobojnicu za razliku od srpske koju danas nosi na grudima), dakle, u redovima Borca afirmirao je igrače Hajduka na posudbi Antu Mišu, Franka Bogdana, Boška Anića, te upozorio da se u Hajduk dovede – a što su potom u Poljudu i uradili - Sašu Glavaš, koji je postao Hajdukov igrač, te potom i trener u Akademiji „bijelih”.

Slijedile su potom Špacine epizode na Cipru, u Iranu, u Sloveniji i Mađarskoj, Saudijskoj Arabiji...

Svijetli činjenica da je osvojio Kup s Hajdukom 2010. godine u finalu protiv Šibenika, pa se onda plasirao u skupinu Europske lige (kontra Dinama iz Bukurešta i Uniree Urziceni, dvaju Rumunja u kvalifikacijama), da bi potom u skupini još svladao i Anderlecht (1:0 Vukušić, Ante, Ante, sinjski dijamante), e da bi ga nakon toga ubrzo smijenili...

No, plasman u skupinu na europskoj sceni poslije te jeseni 2010. Hajduk više nikad nije ostvario.

Još jednom su ga „bijeli” pozvali u pomoć, po četvrti put da vodi prvu momčad, sad kad je već imao 77 godina i nezaboravna nam je i ta epizoda kad je strašću mladića, u zagrebačkom hotelu Panaroma, crtao nam taktičku novotariju nazvanu „spiralna impostacija”...

Ubrzo, godine i bolest došli su po svoje.

Pet godina da je Poklepović umro. Ostaje neizbrisiv trag, baš onaj Runjić – Oliverov „trag u beskraju”, između ostalog i detalj kad je kao pomoćnik Tomislavu Iviću, zapravo „alter ego” šjor Ivana su-potpisao pripreme i epske utakmice protiv Hamburgera u ožujku 1980, ali i titulu prvaka, posljednju Hajdukovu u Jugoslaviji u sezoni 1978/79...

Bilo je toga još, recimo derbi Dinamo – Hajduk u Maksimiru, 2:2 u prosincu 1984., Dinama je vodio Ivić, a Hajduka Poklepović i potpisali su zajedno „ljepoticu”, na dva gola Blaža Sliškovića odgovorio je istom mjerom Marko Mlinarić u Dinamovu dresu, a sudio je Asim Kulenović iz Bosanske Dubice, danas stanovnik Zagreba, bit će drago Asimu kad to pročita, znamo da sve prati...

I svaki put izvučemo neki fragment sjećanja, a bitno je da Poklepovića pamtimo i ne zaboravljamo, a i kako bismo ga zaboravili?! Taj Badnjak 2018., nezaboravan je u našim uspomenama. Dan kad je otišao Špaco.

Znalac, uspješan, neponovljiv. Nemušt je pokušaj da Stanka Poklepovića, šjor Špacu našeg, opišemo u tri riječi...