Kažu da život piše romane. Piše i humoreske, viceve, skečeve, ali piše i poeziju, a osim rada za istu kuću, Slobodnu Dalmaciju, s Nikolom Skokandićem, akademskim slikarom i grafičarom, veže me i jedna tanka knjižica pjesama za koju mi je upravo on 2001. napravio naslovnu stranicu.
U to vrijeme već je bio profesor u splitskoj Školi likovnih umjetnosti, ali i suradnik Jakše Fiamenga u Književnom krugu, koji je i izdao moju zbirčicu. Ja sam u “Slobodnoj” i danas, Skokandić je u mirovini, a šest grafika Nikoline i moje knjige “Dječja soba”, koje se međusobno razlikuju u tek par detalja, sad vise na zidu iznad moga radnog stola.
Skokandić je rođen 1947. godine u Žrnovu na Korčuli, a danas više vremena provodi u zavičaju nego u Splitu, ali susresti ga, makar i “po zadatku”, uvijek je ugodno. Jednostavno, Nikola je takav čovjek, ugodan, drag, a takve su mu i slike koje je izlagao, po mome skromnom sudu previše rijetko, tek na sedam, osam samostalnih izložbi i nekoliko skupnih. Misaone, jake, duboke slike... No prigoda 80. rođendana Slobodne Dalmacije nužno razgovor gura podalje i od poezije i od slika.
Sjećam te se jasno kao jasan dan iz vremena moga dolaska u “Slobodnu”. Kad si ti uopće došao u redakciju?
– Davno. 1973. godine.
Nemoguće! Prije... pedeset godina?
– Prije pedeset godina. A prije trideset sam otišao... Pola radnog vijeka u “Slobodnoj”, a pola u školi. Dobro da me se još itko tamo sjeća.
Naravno da te se sjećamo. Barem mi metuzalemi.
– Ha-ha... Daleko si ti još od metuzalema. Koga još tamo ima? Je l’ Vjeka radi?
Radi.
– Snjega?
Išla je u mirovinu.
– Bogati? Stojković?
I on je u mirovini... I Lada.
– A šta ćeš, bolje u mirovini nego... Puno ih je otišlo.
Je.
– Bio sam neko vrijeme u kontaktu s Božom Žigom, s Fiamengom, otišli su i oni.
Aj, nećemo crnjačiti...
– Nećemo.
Urednici kao bogovi
Nego, ti si radio u grafičkoj, bio si i šef tamo, u vrijeme prije kompjutora. Današnjim novinarima, urednicima pa i grafičarima, to izgleda kao kameno doba. Sjećam se kako je Tonći Bonači pod rukom nosio “mac” tekstova, presavijenih napola i s umetnutim manjim bijelim papirom koji smo zvali naslovnica i odlazio u tehničku redakciju, kako i danas zovemo grafičare.
– E, na toj takozvanoj naslovnici je bila oprema teksta. Naslov, nadnaslov, podnaslov. I onda bi urednik to donio k meni dolje u tehničku, na dnu hodnika smo bili, sjećaš se?
Bogme. Samo, u to vrijeme sam bila zelena da bih uopće prišla toj prostoriji. Bila je rezervirana samo za urednike.
– A je. A urednici su bili bogovi! Barem za vas mlađariju.
E pa daj, reci, za ove mlade čitatelje i novinare, kako je to fizički išlo.
– A lipo. Kad sam počeo raditi na listu Slobodna Dalmacija, Joško Kulušić je bio urednik Gradske, a Miro Jajčanin glavni urednik. Onda bi Kula ispred mene posložio tekstove, on je u glavi imao skicu kako bi i šta bi napravio, koji tekst mora ići kao glavni, donio bi fotografije od Boge u arhivi ili od fotoslužbe, donio bi i druge tekstove, donio bi i one “sitniše” za začepiti buže na stranici, kratke vjestice... A tad smo još bili crno-bijeli i format je bio veliki.
Asti, da... Bogo... Vjerni i revni čuvar fotoarhive. Čekaj, je li se on zvao Bogoljub Jadonić?
– A ne znam... Bogo smo ga svi zvali.
I veliki format! Ja sam došla puno poslije.
– Pa naravno. Ali pazi, mene je još prije dnevne operative zapalo raditi jedan strip-magazin za djecu. Zvao se “Cak”.
”Cak”? Nisam ni čula za to...
– A e. Bio je to kao jedan magazin s puno stripova za mlade. To smo radili Žigo i ja. Mislim da je to bio prvi takav albumski format stripova na jugoslavenskom tržištu kojeg je inaugurirala upravo “Slobodna Dalmacija”. Ali nije dugo izlazio... Mislim samo dvije godine.
Tipografi, boksovi, ciceri...
Ajde, vratimo se na novinu... Urednik bi ti donio hrpu tekstova. I šta onda?
– Onda bih ja nacrtao špigl. Za mlađe, to je list papira s “prugicama”, u obliku stranice, sve precizno, u cicero. Cicero je, to valjda znaju svi, grafička mjera, slovo veličine dvanaest tipografskih točaka. S tipografom, to je ono tanko, dugačko ravnalo, nacrtali bismo “boksove” za svaki tekst, za svaku sliku, sve... I onda su stranice išle dalje. Ponekad bi bilo malo više teksta negoli treba pa bi trebalo “uštipnuti” sliku, ponekad bi je trebalo prst povećati, to bi onda meteri uštimali.
Meteri?
– Meteri! Kako ću ja sad objasniti mladima tko je meter? To je zanimanje kojeg više nema, a pojednostavljeno rečeno, meteri su rezali trake s tekstovima i lijepili ih na stranicu. Glavni meter je radio malo zahtjevnije stranice. Radilo se ručno, razumiješ?
Pa naravno da razumijem. Računala su došla tek iza rata...
– Tako je. I ti si pisala na makinji.
Bogme! Ali prelazak na mali format bio je golemi korak.
– Je. Vrlo zahtjevan korak. To je pokrenuto negdje osamdesetih godina. Kulušić je inzistirao da “Slobodna” bude drugačija od drugih novina. On je imao viziju u svemu, tako i u plasmanu fotografije, recimo. Sjećam se da smo baš o fotografiji u novinama razgovarali, pa je jednom donio portret, uzak, visok, za plasirati ga preko cijele visine stranice. Stojeća figura čovjeka kakve nikad prije nismo objavljivali. Ali, pazi, kad taj stojeći portret staviš na usko, na stupac, i dodaš na stranicu i jedan položeni, živi, dobro snimljeni portret čovjeka, sugovornika, čovječe... To pjeva. Premda, šta ćeš, znale su se dešavati i greške...
Primjerice?
– Primjerice, u zadnjoj sekundi je Jugoplastika bila dala pobjednički koš, to smo ubacivali u novinu u zadnji čas, i imali smo fotografiju gdje košarkaš puca na koš, lopta leti kroz obruč, a na semaforu piše 00.01, dakle sekunda do kraja. Ali teksta je bilo malo previše pa je meter, jer tekst on nije smio kratiti, skratio fotografiju odozgo umjesto odozdo, ošišao možda jedan centimetar. Ali taj centimetar je “progutao” semafor! Nije ga bilo sutradan u novini.... Ošišalo ga! Pamtim to i dandanas. Samo, znaš, tada se ujutro na uredničkom kolegiju pričalo i o greškama, znale su, bogami, vrcati iskre...
Dobro, jesu li se urednici u to vrijeme petljali grafičarima u posao?
– Ne. Čuj, urednička jest zadnja, ali se struka cijenila. Što ne ide, ne ide! Ne možeš uliti dvije litre u bocu od litre. Kulušić je bio vrlo demokratičan po tom pitanju. On bi donio sve te tekstove preda me i, kako je mene zanimalo i što piše u tekstu, pogledao bih naslove i kad bi on vidio da mene, kao čitatelja, neki tekst zanima više nego onaj koji je on bio zamislio kao nosivog na stranici, on bi promijenio prioritet. Njemu je bilo jako važno što čitatelj misli! A tu sam mu ja bio praktički prvi čitatelj.
Ali sigurno nisu svi urednici bili takvi.
– Bogme da nisu! Urednici u pravilu hoće da im stranica bude puna tekstova. Mnogi nemaju nimalo sluha za vizualnu stranu posla. A vizualna strana je važna. Vizualni identitet privlači ili odbija. Mene danas većina novina odbija...
Kako to?
– A tako... Ne dišu! Čovječe, sve su nabijene i crne, nema arje. A nema ni tako dobrih fotografija i naslova kakvi su nekad bili. Naslovi... Hm... Naslovi su umjetnost, dobar naslov zlata vrijedi. Danas su naslovi u tri, četiri reda, pa to nije naslov! Nigdje centimetra bijele karte, djeluje mi to klaustrofobično... Prenabijeno!
Nemoj mi reći da ne kupuješ “Slobodnu”...
– Slabo!
Ma daj?!
– A evo, priznajem, šta ću ti lagati... Jutros sam je kupio, kupim je tu i tamo, ali... Kad sam 1993. otišao i zaposlio se u školi, promijenilo se puno toga. A i “Slobodna”...
Znam...
– Bogme da znaš! Otišao sam u ljeto te godine... I zaposlio se u školi.
Stresovi i rokovi
A smijem li te pitati nešto vrlo osobno... Kako si stradao? Mislim na tvoj invaliditet. Ako je neumjesno, oprosti i zaboravi.
– Ma ne, zašto? Imao sam devet godina kad sam na Korčuli našao bombu iz Drugog svjetskog rata. I šta dijete zna... Uzeo sam je i tukao čekićem po njoj. I eto...
Asti...
– Asti! Dobro sam i prošao! Šta smo sve kao djeca radili, koliko je municije i oružja ostalo iza rata... Dobro smo i preživjeli!
Je li spram tebe bilo skeptičnih s obzirom na tvoje tjelesne nedostatke?
– Koje nedostatke? Ha-ha... Ako je i bilo rezervi prema meni, ja to nisam osjećao. Čuj, ja nosim svoju invalidnost praktički cijeli život i ona me nije ograničila u bavljenju poslovima koje sam volio i volim. Prije nekog vremena, trsim ja draču na Korčuli, a jedna mi prijateljica kaže: Pa uzmi rukavice, bogati! A gdje da ih stavim? Na uvo? Eto...
Ha-ha... A šta ti je, između ostaloga, u redakciji najviše odgovaralo?
– Radno vrijeme! Nisam morao rano ustajati... U “Slobodnu” sam dolazio u devet, deset uri, nekad i kasnije, ali poslije se nije pitalo koliko sati treba raditi. Radilo se dok treba! Meni je tako odgovaralo... Naravno, najveći stres je bio na novinarima i fotoreporterima, a grafičarima je stres rastao kako se približavao rok za štampariju. Ali kad stisnu rokovi, nitko ne postavlja pitanja! To je takav posao...
U pravu si.
– Kad se sjetim Momčila Popadića, čovječe... Taj je čovjek kao reporter bio u Černobilu! Na mjestu tragedije! Taj nije život gledao iz prikrajka. I pazi, sjećam se kao da je jučer bilo, kad je gorjelo skladište Jugoplastike... On otišao tamo i vratio se sav crn ko dimnjačar! Pita ga Kulušić: “Pa di si ti bio uopće?” On veli: “Pa u Jugoplastici!” “Šta si tamo radio?” “Gasio požar”, veli Popadić. Kula se zakrstio, pa mu veli: “Nisam te, čovječe, slao da gasiš, nego da izvještavaš!” A Pop veli: “A ponilo me, treba ljudima pomoći...”
Ha-ha....
– I eto, tko zna, možda mu je smrtonosna bolest došla i od tog Černobila i toga požara gdje je gorjelo svašta u tome skladištu... To je bio čovjek!
I novinar!
– I novinar! Ali, to je bilo vrijeme takvih novinara...
