On je alpinist. Planinar. On je i pisac. Putopisac. Uz sve to je i fotograf, ali i filmski snimatelj i redatelj. Sad je i umirovljenik, premda, priznaje, mira nema. On je Stipe Božić.
Nije stoga ni čudno što se rodio u Zavojanama, u čvrstom zabiokovskom zagrljaju, nad kojim se nadvio masiv Vrgorskoga gorja. Možda je maleni Stipe čeznutljivo gledao spram vrha Svetog Mihovila, što nebu stremi sa svojih 1247 metara visine. Možda, kažemo, jer toga se ne sjeća. Sjeća se, recimo, pada s murve. Popeo se na stablo i pao. Rezultat? Ozlijeđena ruka. I ono tipično za odgoj u Dalmaciji, nogom u guzicu.
Od Svetog se Mihovila, a nazivaju ga planinari dalmatinskim Matterhornom, odvojio otišavši na školovanje u Split. Tamo je otkrio izviđače, tamo je otkrio Planinarsko društvo "Mosor".
– Zvala te planina – kažemo.
– Zvala, a ja se odazvao – kaže on.
Iza toga, rekli bi, sve je ispričana priča. Kakav god teren bio – Stipe ga je prošao, ako utabane staze nije bilo – Stipe ju je utabao, ako je bilo kamenja – skakao je od jednog do drugog. I osvojio sve svjetske vrhove, na svim kontinentima. Nije se samo penjao, nego se i – spuštao. Pa se tako jednom prilikom spustio u Lukinu jamu na Velebitu, a jama je 1395 metara duboko pod zemljom. Ako sad računate kako se popeo na Mount Everest, koji je "narastao" impresivnih 8848 metara nad tlom, onda je naš Stipe postavio apsolutni svjetski rekord u svladavanju visinskih razlika. Najdublje do najviše. Ispod zemlje, pa nebu pod oblake – ravno 10.243 metra!
Prvi pravi planinarski pothvat bio je 1975. godine, kada je s planinarima PD-a "Mosor" sudjelovao u ekspediciji na Hindukush; tada se zajedno s Borisom Siriščevićem popeo na najviši vrh Afganistana, 7492 metra visoki Noshaq.
Maše rukom, bilo pa prošlo, vratimo se mi na "Slobodnu Dalmaciju", nismo je još ni slovom takli. A ovako je bilo.
– U proljeće 1979. godine Slovenci su organizirali prvu jugoslavensku ekspediciju na najviši vrh svijeta. Cilj je bio popeti se novim smjerom po zapadnom grebenu. U tome smo i uspjeli – skratio bi Stipe priču.
Tekstovi s kraja svijeta
Ali ne damo se mi! Ne možeš tjedne truda, muke, znoja, hladnoće svesti na dvije rečenice. U to vrijeme nije bio poznat ko danas, tek je svoje ime počeo "ukucavati" u planinarsku povijest, ta prva velika ekspedicija koliko god uspješna bila donijela im je bol. Na silasku s "vrha svijeta" život je izgubio tada najcjenjeniji sirdar i šerpa Ang Phu.
Nećemo o grubim stranama, po Stipi – najlipšeg sporta, vraćamo se novinarstvu koje, kako već rekosmo, ni dotakli nismo.
– To je bilo vrime kada je glavni urednik "Slobodne" bio Joško Kulušić Kula, čovik je činija čuda. Ivo Jurišić je radio u rubrici Sport i njegova je ideja bila da šaljem izvještaje za Novinu s puta. Oćeš pisat, pita me je. Oću, reka san – i tu bi opet Stipe završio priču.
Jer, šta se tu više ima za kazat? A ima, jer se u vremenu kada interneta nije bilo ni u znanstvenofantastičnim filmovima pisati ipak trebalo. Ali kako tekst poslati s jednog kraja svijeta na drugi? Jesu li to za medije "tempi pasati"? Kao – ti na vrhu, a mi pišemo da si se krenuo penjati? Sve tako "štrapamo" pitanja, a alpinist se smije. Bilo je ovako:
– Napišeš priču olovkon na papir. Snimiš kamerom. Crno-bijeli film staviš u kuvertu i daš kuriru. On trče, juri do aerodroma i ubaci na avion pismo – kazuje nam legenda.
– Ma čekaj, šta trče – to se mi smijemo kako se zabunio, a zabunio se nije:
– E, "mail runner" (poštarski trkač, op.a.)! Momak bi trčao do malog uzletišta po tri dana. E, tri dana trčanja – veli Stipe.
Sad bi mi malo u tišini probavljali upravo naučeno, ali nema odmora, sad se tek "špina" otvorila.
– U najboljim uvjetima bi priča za sedan, osan dana bila u Splitu. Film bi se razvio, priča prepisala, pretipkala i objavila, objavile bi se i fotografije. Rekli bi danas - ekskluziva. I mogu ti reć da se to pravo dobro čitalo. U biti se čitalo nevjerojatno – skromno će Stipe.
Lektor "Slobodne" Mirko Knežević bio je zadovoljan mladim apinistom izvjestiteljem.
– Reka mi je da znan pisat, da su mi tekstovi dobri, ali da mi je "ruksak" mora prominit u "naprtnjača" – sjeća se.
Desetak je reportaža poslao s ekspedicije. Kamerom je snimao svaki dio puta, pa i sam dolazak na "vrh svijeta".
– Eto, odredila me ekspedicija – nastavio je kroz život kao snimatelj.
I zaredali Sjeverni pol, svi kontinenti, Tibet... Gdje god je bio – izvještaj za "Slobodnu" je slao.
– Kad bi me na povratku dočekivali na aerodromu, ne bi mi Jurišić pružao ruku na rukovanje, nego okrenut dlan s pitanjem: "Di je film?" Koji je to profesionalac bio! Koji radnik! Prvo posal, onda zagrljaj – veli nam.
Kada razgovaramo o prošlim vremenima, moraju znati oni mlađi među vama kako tada alpinizam nije bio ni prepoznat a ni cijenjen. Redikuli – tako bi naš svit nazivao planinare. Upravo je Stipe onaj koji je naš dio svemira upoznao s tim sportom, on ga je popularizirao.
– Sedan dana nakon povratka s Everesta Tito Kirigin me zvao da buden počasni gledatelj na utakmici Hajduka i Rijeke, na Starome placu. Ivica Šurjak mi je na centru uručio buket cvića, a ja san isprid 30 iljada gledatelja mora udrit balun s centra. E, tada san doživio da mi 30 iljada duša plješće, tada su me počeli prepoznavati, prepoznavati ono što radim – veli nam.
‘Šta se praviš Stipe‘
Pa se prisjeća cirkusa koji ga je okruživao dok se trudio postići nešto, u biti je bivao drugačijim.
– Idem priko Rive na autobus, na leđima mi ogroman ruksak (naprtnjača, Stipe, naprtnjača!), gledan u pod i pičin, a neki mi mulac dobaci: "Šta se praviš Stipe Božić"!
Otac bi mu znao sakriti gojzerice, da "familji ne čini sramotu", mater grintala, da šta se ne bavi poštenin poslon, do jednoga puta...
– Ode mater u likara, a doktorica joj kaže: "Nedo, vi ste od Stipe mama! Kako ste vi sritna žena, kakvog junaka imate. Drugi put kad dođete do mene nemojte više čekat ni kucat, samo uđite u ordinaciju!". Kad je došla doma, rekla mi je: "Sinko moj, šta si ti to uradija?!", ali grintala više nije – smije se Stipe.
U Gorskoj službi spašavanja od prvog je dana. Prvo su ga spašavali, a onda je i on da ruke spašavajući druge. Ma kako su ga spašavali? Di je Stipe Božić zapeja da se nije zna izvuć sam?
– Na Mosoru su me spašavali – tako veli onaj koji je osvojio sve, ali sve, vrhove svijeta.
– Je, Tonči Sinovčić i ja smo zapeli u stijeni na Mosoru, spustio nas na sigurno HGSS – eto, dogodi se i najboljima, smijemo se.
I tako je pisao. I penjao. Ali i radio, kao električar u Pomgrada, čak i godinu odradio u Sudanu, a sportom se bavio vikendom. Kad bi išao na ekspedicije, uzimao bi neplaćen godišnji odmor. Koji odmor! Teško je bilo.
Dok se nije poklopilo! Pa mu je posao i ljubav i stras postalo jedno. Kao snimatelj HTV-a od kraja 80-ih radio je i jedno i drugo i treće. Da je u Americi rođen, izazivamo ga, moga je sad pitat pošto Split...
– Ne bi se nikad minja – tako će.
