Tuga je ove zime, meteorološki nešto ipak manje surove no što zna biti, obavila Mućko Zelovo, maleno mjesto u Dalmaciji. Zaobalje u kojemu je život proveo Mile Bulić, anđeo-čuvar i dobri duh Zelova, remeta mjesne (župne) crkve svete Ane, koji je početkom veljače tiho preminuo u Gospodinu, fizički u Kliničkom bolničkom centru Split.
U 61. godini, premlad za umrijeti, Mile je otišao k Majci Božjoj koju je toliko volio i svakodnevno joj se molio, ostavivši svoju zemaljsku majku Anicu Bulić u utješnom zagrljaju spoznaje da se dobri sin Mile "negdje gore" susreo s drugom njezinom djecom koju joj je Bog zarana uzeo, nedugo nakon što ih je rodila.
Ambasador Zelova
Mile joj je bio pri ruci šest desetljeća, i u tom je vremenu za svoje selo Zelovo učinio ono što nikad nitko nije – bio je njegov najgorljiviji ambasador. Jer, radi Mile su u selo dolazili novinari – imali smo čast da smo prvi s njim razgovarali 2017. godine i snimili ga, za "Slobodnu" – a sam Mile je također redovito gostovao u eteru raznih radijskih postaja.
Govorio je o životu u svom selu, jedinom životu koji je poznavao, i mi smo preko Milinih riječi osjećali kako je živjeti u Zelovu, tom (ne)dalekom mjestu Dalmatinske zagore u kojemu još jedino Bog nije rekao "laku noć". I Mile, dok ga Bogu nije zatrebao na drugoj adresi, u "Gornjem Domu".
Tko je bio Mile Bulić?
Rođen je kao običan dječak u mnogobrojnoj obitelji Bulić, skromnoj i poštenoj. U ranoj djetinjoj dobi, šezdesetih godina prošlog stoljeća (kad su sela bila još zabačenija, ironično, istodobno i puno gušće naseljena) Milu je snašao meningitis.
Posljedice su bile ozbiljne; dječaku je teško oštećen sluh i skoro sasvim uništen vid, a i tjelesni deformiteti bili su trajni.
No, Mile je intelektualno ostao netaknut, štoviše, njegov je mozak radio kao urica, razvio se najviše što je mogao u okolnostima koje mu je nametnuo život: postao je lokalni kroničar, poznavao povijest sela, znao naizust sve mrtve na mjesnom groblju – njihove datume rođenja i smrti, te uzrok fatalnog ishoda koji ih je doveo pod borove. One iste koje će sad natkriljivati i njega.
Brinuo je Mile i za žive; svaki je dan dvaput zvonio u crkvi svete Ane, koju je i održavao urednom, blistavom. "Lipa je ki sveti Petar u Vatikanu!", znao je Mile ponosno reći. Iako nikad nije bio u Vatikanu, ali tko mu je to mogao zamjeriti.
Selo je svoje zvao "lipšim od Njujorka", no ni New York nije stigao vidjeti. Naravno, sva je ta lijepa mjesta svejedno nekako razgledao, vizualno preko pokretnih slika koje je vidio jednim okom s pet posto vidljivosti. Najviše ih je ipak doživio u mašti, toga mu nije nedostajalo.
Epizoda iz Osijeka
Samo je jednom Mile izbivao iz svoga Zelova – bilo je to kad se školovao u specijaliziranoj školi za osobe s tjelesnim poteškoćama u Osijeku, za posao pomoćnog pakirera.
Tada je putovao i vlakom, ponosno nam je rekao da je prošao "međunarodnu vlačnu stanicu u Vinkovcima". I nije lagao, bilo je to u godinama kad je vlak uistinu bio moćan i važan prijevoznik, kad su pruge bile kudikamo bolje od cesta, autoceste u tuzemlju znanstvena fantastika, a automobili načelno – malobrojan luksuz.
Tada je Mile imao privilegiju osjetiti vlak i međunarodnu postaju s koje su putovi vodili iz tadašnje Jugoslavije u Mađarsku, Poljsku, sav taj daleki bijeli svijet.
No, Mile je ipak bio najsretniji kad se iz Osijeka i samotnog učeničkog doma vratio svojoj brojnoj obitelji i prijateljima u Zelovo. Svoje malo misto gdje crkvena zvona zvone najljepše.
Mile je tamo bio sretan, a sretni su i ljudi bili s njim. Brinuo se za stare i nemoćne i kad njihova biološka djeca nisu mogla; posebno toplim riječima na tome mu je zahvalila i njegova sumještanka, naša najpoznatija spisateljica ljubavnih romana Kata Mijić, Zelovka kao i Mile. Još uvijek nam je teško reći "pokojni".
Zbog slabog vida Mile nije mogao čitati Katine ljubavne romane, a nikad nije osjetio ni ljubav prema ženi; tako je Bog posložio karte valjda, Mile je svoju sudbinu krotko i pobožno prihvaćao, vjerujući da On za njega ima drugi plan.
No, ljubavlju su ga zahvalno zapljuskivali svi s kojima je živio: starci o kojima se brinuo (bez ikakve naknade, da se razumijemo), njegova majka Anica s kojom je proživio svoje posljednje godine, svi koji su bili vezani uz mjesto. Stanovanjem ili povremenim dolascima, svi su do Mile i majke mu navraćali.
Kad je zatvoren zadnji dućan u mjestu, čak i kad je "kruvar prista gonit kruv kombijem" u selo, Milino je dvorište (ljeti) i kuhinjica (zimi) bilo i ostalo žiža društvenog života mjesta. Ne računajući povremena misna slavlja, koja Mile nije propuštao.
Iako neuk formalnim obrazovanjem, Mile Bulić, zvonar crkve svete Ane iz Zelova, bio je načitan čovjek. Pravi autodidakta, jedan od onih koji upijaju zrnca znanja dostupnim kanalima; u Milinu slučaju, najviše slušanjem radija, što mu je nakon ugradnje slušne pužnice postao omiljeni izvor informacija.
Televiziju i novine vidio je slabo, TV bi "navečer upalija da zera šuška" prije no što ga uspava, ali radijsku scenu poznavao je bolje od Vijeća za elektroničke medije. Barem one programe koje je u Zelovu mogao uloviti.
Bez trunke zla
Čista i pobožna duša Milina nije imala trunke zla u sebi, zavist je za njega bila misaona imenica, on je živio u anđeoskoj dobroti i poniznosti.
Nije bilo materijalnih dobara za kojima je žudio, znao je tek dobrodušno zagrintati na visoke cijene struje i lijekova koje je morao za sebe i majku nabavljati u susjednom selu Muću.
Najveća radost bio mu je posjet iz grada, kad netko od njegovih donese svježi kruh da ga stara majka ne mora "kuvat", i za njega pokoju cigaretu. To je skromnome Mili bio jedini porok, ako ga uopće možemo porokom nazvati.
Kad smo se prvi put s njim susreli – ne kao novinari, nego novopečeni prijatelji – bilo je studeno vrijeme užežin Svetoga Ivana. Prvi put smo sjeli s njim i majkom mu Anicom, te zajedničkim poznanicima u toplu kuhinjicu pored crnoga špakera.
Milina je majka skuhala kavu, a Mile u škrovadi ispekao onoga čega je u kući bilo: par feta pečenice, domaće kobasice. Nama je bilo neugodno što smo došli praznih ruku, ali Mile to nije ni primijetio: ugostio nas je kao rod rođeni, podijelio s nama ono malo što je imao u kredenci, od srca.
Tako to izgleda kad te počasti siromah, bogatiji od svih...