Iako primarno brdovito i krško područje, ona prava Zagora, omeđena Cetinom, Svilajom, Petrovim poljem i kanjonom Čikole krije nebrušene bisere čije prirodno bogastvo pruža sve potrebno za aktivan odmor.
A kakav bi to bio odmor bez dobrog zalogaja i vrhunske kapljice oslobođene sulfita, bojila i ostalih raznih aditiva! I gdje će to bolje ćutiti nego u mjestu Nevestu u općini Unešić, na Obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu "Budiša", u rečenom izletištu gdje se osim u uživanju u tišini i čistom zraku osjeća i miris pečenog s ražnja.
I ne bilo kakvog nego pivca s masnog kolca, tamošnjeg tradicionalnog "mamca" za čijim mirisima i okusima dolaze gosti s područja od Splita do Šibenika i od Kaštela do Drniša. Od prije sedam godina posebnost je to unešićkog kraja, vrlo brzo prepoznatog po delicijama pernate "muškadije" koji su kod dijela gostiju zamjenili janjčiće i odojke.
Glavni "krivac" za takav gastronomski (ne)red je Mijo Budiša koji uz oca Josipa, nositelja OPG-a, skrbi o imanju, kući i osjetljivim nepcima svojih gostiju.
- Nikada nismo izbacili janjetinu iz ponude. Samo smo je malo podebljali s pivcima. Domaćom peradi koju smo "uveli" u gospodarstvo zajedno sa ovcama. Majka i otac su imali više od sto ovaca.
Prodavali se nekada janjci i spremao na daleko poznati sir, što su svojevremeno zabilježile i televizijske kamere. A moj otac, tada radnik na željeznici, u petnaestak kvadrata, tih osamdesetih godina udario je temelje malene prostorije za seoska druženja. Ispeklo bi se koje janje i tako nešto... usitno, samo druženja radi.
U međuvremenu su roditelji ostarili, pa se nije imao tko brinuti oko ovaca. One ne poznaju ni svece ni petke. Stoga smo ih zamijenili s pivcima. Međutim, osim troznamenkastog broja kokota, znali bismo posaditi i sedamdesetak kilograma krumpira, pome, kapulice i ostale verdure.
Sve je to vodilo prema cilju da proširimo postojeći objekt i primimo goste u naše novo zdanje, kapaciteta sedamdesetak osoba - tvrdi Mijo, policajac u drniškoj postaji, čijih 130 kilograma težine nisu natukli zubi zbog prekomjerne konzumacije janjetine, bravetine ni tripica, po njemu ih "sve može vrag odnit", jer ih nikad u životu nije ni okusio, što je raritet u podneblju u kojem živi.
Izuzmemo li pivce, prijelomna vijest sama po sebi.
- Iako sve to pripremam, a janjaca sam ispekao ne znam im ni broja, nikada ga nisam okusio. Jednostavno mi ne odgovara. Također ni koštradine, a kamoli tripice.
To ne jedem niti se želim privikavavati. Jedino me "ubiše" slatkiši. Dnevno pojedem oko sedamdeset deka što keksa što čokolada - smije se Budiša na spomen slatkih poroka dok ožegom razgrće užarenu žeravicu sa cripnje ispod koje se u masti krčka tusti pivac.
Kaže da mu je to ipak draže i brže za spremiti. Za ispeći pivca na ražnju potrebna su najmanje dva sata, jednako koliko i za janje.
Ako želite kako treba onda se trebate strpiti. Pivac s ražnja sam po sebi je suh. Kako ga vratiti u normalu, dosjetio se Mijo stavljajući ispod njega "kapljanu". Malenu posudicu u koju se slijeva masnoća iz pivca i koju naš domaćin svako malo preljeva po mesu.
Nakon dvosatnog okretanja na laganoj žeravici, pivac se zalije ostacima masnoće.
- To je šug, ono najslađe. Za prste polizat. Kod spremanja ispod peke, takvo što odmah ostaje u zdjeli u kojoj ga pečeš. Zato je nekima peka prvi izbor.
Međutim, doći do pravog pijetla nije lagan posao. Nekada uzimam jednodnevne piliće i uzgajam do težine od tri kilograma čistog mesa. Tek se onda oni bucmastiji odvajaju za spremanje.
Uglavnom kupujem grahorastu pasminu, jer je teža od strandardnih. K tome je mekša i ukusnija. Da bismo sve to ukomponirali u vrhunski zlatnosmeđi produkt potrebno je voditi računa i o prehrani peradi, jer će u protivnom meso biti žilavo i tvrdo.
To uglavnom dobivamo korištenjem žitarica i zelenjem iz svog vrtla - riceta je obitelji Budiša, glavnih pokretača gastro-turizma u tom dijelu Zagore.
U kratko su vrijeme postali nezaobilazna destinacija. Nema svetih sakramenata, seoskih svečanosti, svetkovina i sportskih nadmetanja da se ne dimi u Nevestu iz domaćinstva s dugogodišnjom tradicijom koji svojim gostima nude isključivo domaće specijalitete.
Od već spomenutog pijetla bilo pečenog ili kuhanog, do domaćeg sira, janjetine, odojka i teletine, a naravno i drniškog pršuta i ostalih namirnica iz njihovog vrtla.
- Budući da više nemamo svoje janjce, nadomještavamo ih kupnjom kod naših ljudi, susjeda koji se još bave ovčarstvom. Isto tako radimo i s ostalim mesom.
Za sve rečeno, potrebno je dobro zasukati rukave. Pomažu mi svi. Iako supruga Nada ima svoj krojački salon u Šibeniku, potpora mi je i pomoć ako je to potrebno - naglašava Budiša.
Da bi ubrzao proces, Mijo je nabavio "čarupač". Inovativan proizvod njegova susjeda Davora Dželalije napravljen je od bubnja perilice rublja. a namijenjen je brzom čišćenju pijetla od perja tijekom čijeg se "centrifugalnog" rada pijetao prelijeva vrućom vodom zagrijanom točno na 84 Celzijeva stupnja kako bi se što lakše odstranilo paperje.
- Što se tiče samog roštilja, tu ne puštam nikoga. Tu vodim glavnu riječ, jer za učiniti pravo jelo s ražnja ili ispod peke potrebno je iskustvo, posebno oko mesa s ražnja. Pri tom mislim na omjer vatre odnosno žeravice čije prekomjerno trpanje ispod mesa zapeče janje ili pivca, dok unutarnji dio ostane sirov.
Sve su to nijanse oko kojih treba voditi brigu - upućuje Mijo u tajne spremanja delicija.
I na koncu, kakav bi to bio OPG bez balotaškog terena. A tu je Budiša neprikosnoven. Igrao na domaćem terenu ili gostovao, para mu nema.
Od tuda i brojna priznanja i nagrade sa raznih natjecanja u ovoj tradicionalnoj dalmatinskoj igri, ravnomjerno raspoređenr po ugostiteljskom objektu.
Iako je vrhunski balotaš ni nogomet nije posve zatomio. Dapače, iako već odavno ne igra, kod Budiše je centar svih svečanosti Nogometnog kluba "Zagora", uspješnog četvrtoligaša iz Unešića. Za njega klupski predsjednik Mario Paić kaže da je njihov nogometni kuhar.
Svaka pobjeda na Borovištu slavi se u Nevestu, na OPG-u kojem jedino može parirati mladi masterchef Mate Sučić i njegova konoba "Campanelo" u Mirlović Zagori.
Opet kada bolje razmislimo, to su dva svijeta različita s istim ciljem - oživijeti Zagoru. Ili što bi rekla pjesma domaćeg autora Ante Božića:
- Umireš Zagoro, svjestan sam toga. Al‘ drži me srićom vira u Boga. Uzdam se da ćeš uskrsnuti opet, za novi zalet, za novi pokret...
