„Vila Magdalena”, kuća prizemlje i prvi kat, nekih 200 kvadrata, s pomoćnim prostorom, uz funkcionalno potkrovlje, voćnjakom sa 40 stabala, savršenim pogledom i bazenom u izgradnji. Ukupno 1200 kvadrata.”
Ovi podaci više izgledaju kao oglas za prodaju ili najam kuće u Vrlici, u prirodnom okruženju zaseoka Kosore s kojeg puca pogled na prekrasna polja i brežuljke, uz pjev ptica i trenutno neumoran zvuk cvrčaka.
No, ne radi se o prodaji ili najmu, već o donaciji jednog plemenitog čovjeka, muža koji u sjećanje na svoju suprugu preminulu ima četiri godine, nastavlja njen životni humanitarni put - poklanja i kuću, i voćnjak i bazen korisnicima Centra za rehabilitaciju „Fra Ante Sekelez” u Vrlici.
U Vrlici 169 korisnika
Državnoj ustanovi koja skrbi o osobama s intelektualnim teškoćama, odraslim osobama koje ili više nemaju svoje obitelji ili se više nitko o njima nema brigati ili jednostavno nisu u stanju skrbiti o takvim osobama.
Ujedno Centar uz pružanje smještaja osobama s mentalnim poteškoćama, a trenutno ih je 169 na skrbi u Centru, osigurava i psihosocijalnu podršku, a u planu je i mogućnost odmora od skrbi te druge usluge za koje se prepoznaje potreba u lokalnoj zajednici.
To su činjenice, šture informacije, no što se krije iza toga da netko odluči pokloniti svoju kuću nepoznatim ljudima, onima koji baš i nisu svjesni ni koji je danas dan, a kamoli kako funkcionira svijet, ne razlikuju ni ekonomiju, malo ih zna čitati i pisati, niti se brinuti o sebi, tek instinktom „prepoznaju” dobrog ili lošeg čovjeka.
- Svak‘ je kratak s novcem, ali treba pomoći uvijek ljudima. Raduje me što će moja supruga sada imati i svoju „Vilu Magdalenu” – toplinu u njegovim očima, sakrivenu ispod suza, emocije koje su preplavile lice ovog 81- godišnjaka, teško je opisati a kamoli dočarati dok nas vitalni Ilija Knez, vodi u obilazak te parcele za koju je već potpisao darovnicu, a uz njegov potpis je i onaj ravnateljice Centra Ivane Klarić-Kukuz, koja nas je i upoznala sa gospodinom Knezom i cijelom priču o darovanju novog objekta gdje će sutra svoj dom naći korisnici.
Stanovi od Knina i Sinja
Oformit će dvije stambene jedinice i time dojučerašnjim štićenicima u ustanovi, omogućiti suživot u klasičnom obiteljskom, toplom, okruženju.
- Fokus nam je sve više imati korisnika u zasebnim jedinicama, pa smo dobili i dva stana u centru Kninu na 20-godišnje korištenja, uz mogućnost produžetka, te hvala gradonačelniku Mariju Čačiću, kao veliko hvala gradonačelniku Sinja Miru Bulju, koji nam je darovao i obiteljsku kuću u centru Sinja, na alkarskom trkalištu, gdje ćemo također urediti stambene jedinice za naše korisnike – onako šturim činovničkim jezikom zbori nam ravnateljica Ivana, no ispod te „stroge” površine, krije se veliko srce dame koja sve korisnike zna u – dušu.
Njihove tužne životne priče, neki su nažalost i u 21. stoljeću bili izolirani, živjeli u uvjetima koji baš i nisu primjereni za čovjeka, bez obrazovanja, pa čak i liječnike skrbi.
- Imamo raznih priča, užasnih štorija, jer osobe s intelektualnim poteškoćama ovise o obiteljskoj brizi, a kada roditelji preminu, ostanu sami, doslovno na ulici. Dosta je bilo problema, no sve nekako sredimo, a evo sada prekrasne priče o povratniku iz Južnoafričke Republike koji nam donira i kuću i zemljište – sa širokim osmijehom zbori nam prva žena Centra, koje je evo stigla i do „punoljetnosti”, do 18 godina vođenja Centra kao ravnateljica, pa nam pojašnjava kako uvijek ima dobrih ljudi, donatora, plemenitih osoba, kao i udruga koje su uvijek spremne pomoći, uskočiti, organizirati i zabavu, a kada treba i humanitarne akcije.
No, idemo se vratiti na „Vilu Magdalenu”. Na donaciju čovjeka koji je rođen u Vrlici u Kosorima, Hrvat pravoslavne vjere, koji je sa suprugom Magdalenom Gabrić, Hrvaticom katolkinjom iz Metkovića otišao na rog Afrike, u državu u kojoj je tada carevao Apartheid, segregacija crnaca od bijelaca. Bilo je to 1973. godine.
Poslovni uspjeh u Južnoafričkoj Republici
- Prijatelj mi je imao rođaka u Johannesburgu pa smo odlučiti probati kakav je to život u Južnoafričkoj Republici. Kako sam inženjer strojarstva fokusirao sam se na tu branšu, otvorio firmu za strojeve „Knez inženjering” dok je supruga nastavila dodatno obrazovanje na lokalnom universitetu. Radili smo, mučili se, stvarali i podizali tvrtku, a doma u Vrlici nije isto bilo tako bajno. Šezdesetih godina Vrlika je bila najsiromašnija u tadašnjoj državi Jugoslavija, tek je osamdesetih godina krenuo uzlet Vrlike, a onda je došao rat i moja braća sa obitelji, imam ih dva, ja sam najstariji, preselili su se u Beograd, gdje sam im sagradio kuću na tri kata, osigurao i dva poslovna prostora za rad. Sve te godine smo supruga i ja samo radili, razvijali biznis u Africi, no 2014. godine smo odlučili ulagati u naš rodni kraj, u Vrliku – vraća nas u prošlost Ilija, koji je 42 godine u uspješnom poslovanju.
Njegova tvrtka surađuje sa Švicarcima, cijenjen je njegov rad, a sada ima 14 stalnih radnika u pogonima, i novu ideju za posao:
- Moj biznis je bio 35 godina ulaganja u pogon, u strojeve, a zadnjih godina ulažemo u tehnologiju. Sretan sam što imam zadovoljne radnike, moj Justis crnac kod mene radi punih 41 godinu. No ostajem u Hrvatskoj, oglasio sam prodaju obiteljske kuće i parcele od 4000 m2 dolje u Johannesburgu, dok će firma nastaviti s radom. I bez mog osobnog prisustva.
Kazuje nam Ilija, kako je odluka o povratku u Hrvatsku bila suprugina, a i njene su uvijek bile inicijative o humanitarnom djelovanju:
- Predlagao sam joj da sve prodamo, naša životna ulaganja, višegodišnji trud i da putujemo po svijetu. Nemamo djece, no Magdalena je htjela da se vratimo u rodni kraj. Pa smo počeli s obnovom stare kuće, polako uređivati objekte na našoj zemlji, uredili prilazni put za zaseok, jer vam je to sve bilo obraslo dračom, zapušteno. Sada vidite – s ponosom nam pokazuje horizont Ilija, pa zbori:
I bazen za štićenike
- Prekrasan pogled, i susjedi su uredili svoje kuće, baš je krasno. Evo i bazena kojeg smo izgradili uz našu kuću, jer je sa mnom brat mi Milan i supruga mu Nada. Moja vam nevjesta sprema najbolje vrličke uštipke.
Uz ovaj kompliment Nadi, a i sami smo se uvjerili u kvalitetu ovih domaćih autohtonih delicija, vodi nas Ilija do nove kuće u izgradnji, jednokatnice poviše voćnjaka s čije desne strane gradi novi bazen.
- Za korisnike Centra! Da im bude ugodno – pojašnjava naš vodič imanjem koje je darovao Centru, odnosno na upravljanje ravnateljici Ivani.
- Dat ćemo ime ovoj budućoj stambenoj zajednici „Vila Magdalena” u čast vaše drage supruge. Evo ovdje imamo prostora za jedan stan, gore će biti drugi, pomoćni objekt eventualno za djelatnike a vidjet ćemo što ćemo s potkrovljem. Ne brinite se vi Ilija, imamo mogućnost apliciranja na EU-fondove projekt je spreman, pa se nadam kako će za dvije godine ovdje useliti i naši prvi korisnici sa 24-satnom podrškom našeg osoblja – proceduru pretvaranja darovane kuće u novi dom, referira nam ravnateljica Ivana, ponosna što i dalje ima ljudi dobrog srca, koji pomažu kako bi korisnici Centra imali kvalitetan život.
Rekli bi normalan život!
A tko su ti ljudi koje zovemo korisnici, kakav je to njihov život?
Posjet objektu Centra u Vrlici samo nam je natjerao suze na oči. Radosne, emotivne, tužne ali i ponosne jer se ipak netko brine za te drage ljude.
Rosa voli Zečića, Vetmu, Jolu i Gitaru
- Ja sam ti Rosa, volim Zečića, Vetmu, Jolu a imam i sliku s Gitarom. Johnnyjem jel‘ se tako zove. Ti si Sandra? Volim ti ja i naše bajkere kada dođu s Djedom mrazom - s bujicom riječi dočekala nam je Rosa Lujić, odavno štićenica ustanove, koja nas je brzo uzela pod svoju pasku, pa ponosno odvela u prizemlje pokazati gdje oni izrađuju suvenire: magnetiće, statuice, razne ukrase, vaze,...
- Ono što mogu raditi pod paskom nas djelatnika – pojašnjava nam Marika Tadić Vujić, psiholog i voditeljica Odjela za rehabilitaciju, koja 25 godina broji staža u ovoj ustanovi i svaki dan putuje iz Splita na posao u Vrliku.
Kaže nam kako joj nije teško, uspijevaju oni u radu s osobama s intelektualnim poteškoća uključivati ih, ajmo ga nazvati i u normalan život:
- Domaćini smo i Prvenstva Hrvatske u biciklizmu gdje sudjeluju korisnici desetak hrvatskih centara, organiziramo im i ljetovanje, bili su i u Rogoznici sedam dana, imamo i Festival prvi glas... - niže nam Marika, dok odmah u hipu u trenu, dok je čula – festival – nas za ruku hvata Jakica Gusić:
Jakicin prvi Mikrofon
- Volim ti ja Škoru, vidi moje diplome, i ja sam pivala... Mikrofon je vaš.
Pokazuje nam ona diplome složena iznad njenog uzglavlja, i sretno otkriva nove detalje njenog sada dobrog života. Ima gdje spavati, redovito se hraniti i okupati se, pričati s nekim, i pjevati nekome:
- Idem i na ljetovanje, triba kostim obući, moram smršaviti. Idem na dijetu, samo triba manje hrane papati – savjetuje nas Jakica, ponosno pokazujući i svoju policu na kojoj su opsesivno-kompulzivno posloženi kozmetički preparati.
Tužna je naime njena sudbina kada je s bolesnom majkom živjela u Trilju, u potleušici, bez prave skrbi, te sada uživa u stambenim jedinicama u jedinom dijelu ove ustanove gdje je sve „složeno” kao stan, kao ugodan boravak za štićeniku.
I kako smo već navodili o njihovom instinktu – dok je Jakica čula kako spominjemo novu kuću, „Vilu Magdalenu” gospodina Ilije, nagnula se nad našim rokovnikom i brzo usplahireno nam diktirala:
- Piši, Jakica odavde ne ide nigdi... Jakica ostaje ovdi!
Smirile su ravnateljica Ivana i psihologinja Marita, brzo Jakicu, pa nas upoznale sa još jednim korisnikom, njihovim Sinjaninom Milom.
Mile - aj‘ pogodi koliko je sati?
- Doć‘ ćeš kod mene u kuću, na prozor. Gledat ćemo kako trče Alku – otvoreno srca upućuje nam poziv i 50-godišnji Milan Rosandić, koji je odnedavno pod skrbi.
Živio je u Sinju, znaju ga svi mještani, jer bi Mile svako jutro došao u lokalni kafić, pročitati „Slobodnu Dalmaciju”. Bolje reći gledao je slike, često bi novinu držao i naopako, jer čitati ne zna!
No veseljak je Mile, pa mu je ekipa 8. siječnja ove godine organizirala i rođendan, proslavu za „okruglih” 50!
Zabilježeno je to sve i na lokalnom portalu, poklone je donio i gradonačelnik Bulj te zamjenik mu Denis Bobeta, dio ekipe Sinjskih Maligana, svjetski prvak u pečenju sinjskih uštipaka Edo Crljen, Vatren Maganić na gitari, te snimatelj Petar Malbaša. Veselje u restoranu na Česmi u Vrlici, trajalo je do dugo u noć a Mile je nazdravljao – dječjim šampanjcem.
- Dobio sam sat na poklon – pokazuje nam Mile novi ukras na svojoj lijevoj ruci, no dok ga šeretski pitamo – koliko je sati (op.a. ravnateljica Ivana nam je otkrila kako Mile u stvari ne zna na – sat).
- Aj pogodi? - „zacementirao” je nas spretni Mile, pa iskoristio našu prisutnost da prozove ravnateljicu Ivanu kako mu treba veća televizija.
U njegovom stanu u sklopu Centra, naravno kako postoji televizor, no Mile bi veći ekran, za gledat utakmice. Kao i svako muško, pa ima i svoje specijalno mjesto za tv-daljinski – u najdonjoj polici, iza, na najdubljoj poziciji...
Kojeg je za nas velikodušno „izronio” na danje svijetlo i upalio nam televizor...
Hvala Iliji i Magdaleni
Takvi su vam korisnici Centra za rehabilitaciju „Fra Ante Sekelez” u Vrlici, druželjubljivi, dat će vam sve svoje, ali i tražiti od vas pomoć, iskreno bez licemjerja reći sve što im je na srcu, no bez tuđe pomoći ne mogu!
Ljudi su to koji su zakinuti za mnogo toga, no mi ljudi koji problema zdravstvenih nemamo, trebamo i pomoći i učiti od njih. Zaslužili su svi i oni koji nisu ni znali tko smo mi, ne mogu toga biti svjesni! A grlili su nas, smijali se s nama, pjevali nam iako neartikulirani glasovi koji izlaze iz usta najčešće i bez zubiju, nisu ni razumljivi, pokazivali nam požutjele slike iz svog djetinjstva a i sada u poodmakloj dobi još nose pelene. Ako im netko od djelatnika ne kaže, ostat će cijeli dan na suncu premda je bilo 36 stupnjeva u hladu, mnogi ne znaju ni žlicu u rukama držati i hraniti se samostalno, no svi odreda na licima imaju – osmijeh!
Koji će uskoro biti još „širi” budući da će neki od korisnika, zahvaljujući Iliji i Magdaleni, dobiti novi dom, kuću u kojoj će imati privid obiteljskom doma.