Kišno subotnje prije podne u Imotskom. Red sunca,pa red pljuska, pa onda lagana kišica, sasvim dovoljna da pokisnete. Glavni trg u Imotskom, odmah do starih skalina i Tinova spomenika. Poneki zalutali prolaznik, nekoliko imotskih umirovljenika i to je to.
A onda samo desetak minuta iza jedanaest sati, dok je rominjala kiša, trgom zaigraše žice tamburica, kontrabasa, gitara uz to poznati taktovi naših pjesama sa sjevera Hrvatske. Pa onda zapjevaše skladni muški glasovi. Pjesma, nešto pola slavonskog, pola zagrebačkog podneblja. Oko pjevača po kojima je pada kiša okupiše se u tili čas Imoćani. Iziđoše iz pobližnjih kafića, pridružiše se pjevačima, kišu zaboraviše.
Pa tko to u ovu sivo i kišno jutro učini tako sretnim Imoćane baš na blagdan svetog Martina?! A...