Mnogi gunđaju da su moderni blagdani izgubili nekadašnju božićnu čaroliju i da smo previše opterećeni poklonima, potrošnjom i prejedanjem te da je uzrok svih zala novopridošli val konzumerizma sa Zapada.
No, predblagdansko ludilo i trošenje šoldi je na ovim prostorima vladalo i prije skoro sto godina, a sve je to opisao i zapisao legendarni splitski kroničar Ivan Kovačić (Ivko) u svojoj knjizi "Smij i suze starega Splita".
– Moralo je bit‘ svega obilato da ti ispada iz grla, jer da nima svega, pari mi se ne bi vridija Božić – citiraju se šjor Ivkove riječi na popularnoj Facebook grupi "Split kroz povijest".
– Na Pazaru pivadu pivci i tuj-tuj tujkaju tuke i glugućaju tukci. U mesarnican pored bravjeg i govjeg mesa prodaje se slana praščevina i kaštradina ka i friška praščevina. U buitigan zunzi ka u košnicu, osobito "U dva brata" Bonačići koji su prodavali kolonijalnu robu, jer su za Božić i težačice tražili svakakve mirođije: pinjoj, orije, kanelu i gariful, brokvice, ka i papar u zrnu. Onda još aniža, pa sira parmezana za gratanje i još svašta drugo. Otin mirođijan začinjali su se makaruni, njoki, rižot i ostalo, jer za Božić: O‘klen je ne pitaj – piše Kovačić o blagdanskoj košarici Splićana prije Drugog svjetskog rata.
Bogati obidi
Autor je opisao i što se sve moglo naći na božićnom stolu Splićana, a sudeći prema napisanom guštalo se u mnogim slasnim delicijama i poslasticama iz Dalmacije.
– Božićni obid u Splitu između dva svitska rata je počinja samaštranin govejin jazikon s hrenon i kaparan. Nakon tega služila bi se juva od kokoše s komadićiman pileće inćerice i kobasican luganigama uz prilog angriza ili njoki o‘ griza, a kod pobasjeg svita su cancarelan oli taranon, tvrdin tiston ostruganin na gratakažu.
U građanskim kućaman bi se sprema i consomée – lagana želatina od jaj‘ ča je sličila rožati u kockicama koja se zalivala juvon i spremala štumik za spizu koja bi išla iza. Nakon tega bi se na stol iznosila pečena tuka s kumplirima, uz koju bi obvezno bila stavjena muštarda, posebni sla‘ko-papreni prilog od ucukrenoga frutaIza. Iza tuke bi na red došli kapulari ili arambašići, kako je komu bilo po guštu.
– Domaćice bi nastojale šta bo‘je organizirati posal pa bi već o‘ početka Dočašća (Adventa) pripremale spizu koja je mogla niko vrime odstati ka‘ šta je riba u savuru za Badnjak ili samaštrani jezik za Božić – opisuje Kovačić trud žena i majki koje su i u to vrijeme neumorno radile na pripremi blagdanske spize.
Šjor Ivko je u svojoj knjizi kao svjedok vremena na specifičan način ovjekovječio splitske običaje, dijalektalni jezik, lokalne anegdote i sve druge fešte i mižerje u gradu pod Marjanom.
Danas su ovi zapisi prava kulturna riznica i osebujan vremeplov za sve čitatelje koji žele osjetiti dašak starog Splita.