Bilo je vrijeme marende, 11 sati ujutro. Mjesec je, mislim, bio travanj ili svibanj. Šetam i jedem neko pecivo. Prelazeći preko pješačkog, ugledam čovjeka u kasnim pedesetima. Vuče neku vrećicu, hoda sporim korakom, nešto se vrti oko zgrade "Slobodne".
U oči mi je upao jer je u toj hodnji preko zebre iskakao: mlado i staro hita, slušalice im na ušima, mobitel u ruci, nezainteresirani i za koga osim za sebe. A on s noge na nogu, polako...
Vidio sam ga i dan poslije. Iste hlače, ista jakna i istu onu vrećicu u ruci. Vrti se, kao da ne zna kud će. Pitam ga treba li mu pomoć, traži li nešto...
"A ne tražim ništa, prijo. Nevolja me teška snašla", kaže. Pitam mogu li kako pomoći.
"A što ja znam, ako mi možete dati koju kunu ili kupiti nešto u dućanu da ponesem ženi...