Najbolje vrijeme za napraviti reportažu o toplotnom udaru je, to svako zna, točno u podne. Stoga su se vaši reporteri prigodno odjenuli, po uputama. Duge hlače, sunčane naočale, pokrivalo za glavu i oko dvadeset kilograma fotografske opreme na leđima. La-ga-no.
Na vrtoglavih 35 stupnjeva po Celzijusu polako prilazimo taksistima. Nije im baš do razgovora s novinarima, ali kada je tema vrućina – pomalo se ipak krabe. Je li se kuhamo ili se pak pečemo – ne znaju odgovoriti, jer o tome, vele, ne razmišljaju.
- Ispod ovog starog maruna ima bokun hlada, pa se okupimo ovdi i čekamo poziv – otkrivaju nam.
- Ima puno onih kojima je gore, zato se ne žalimo. Pogledaj kako je ljudima koji, recimo, rade na skelama, a kako je tek onima koji postavljaju asfalt. Petsto gori, petsto doli, ti su i kuhani i pečeni – sve se nadglasavaju Ante, imenjak mu Tonći i šjor Branko.
Od Prime do Pirje nije daleko. Na plus trideset je nešto duže, ali zanemarivo. Pogotovo kada tamo zatekneš veselu ekipu. Brodom su stigli, brodom će i otići, njihovim smo gradom svega na dan.
- Dok ima pive, straha od vrućine nema – tako će Maik, supruga mu Martina potvrđuje.
Prijatelji im Andrea i Stefan, Lie i Joachim veselo sudjeluju u našoj ćakuli, pobjegli su od Europskog prvenstva u nogometu (žene se smješkaju), ali nisu uspjeli (muškarci se smješkaju šire), na brodu je instalirana televizija pa prate svaku utakmicu.
Nijemci u Hrvatskoj nisu prvi put, a nije im ni žao, jer kod kuće im je 18 stupnjeva i pada kiša, pa onako dječji zaneseni – šalju slike sunčanoga Splita rodbini i znancima, čisto iz zabave.
Nastavljamo điradu, uočavajući kako je sladoled glavni modni detalj na ulici. Zamantani od zraka koji je više kao udar iz (upaljenog) fena nego li onaj na koji smo navikli, sjedamo u Đardin. Do nas par u čvrstim, visokim, kožnim polučizmicama! Pravim planinarskim postolama!
- Alo, pa oli van nije vruće? – ovo smo puno ljepše pitali na engleskom jeziku, ali smo tako mislili, pa nek ostane između nas…
- Kod nas u Australiji znaju temperature biti i više, pa smo navikli – kazuje nam Greg, umirovljeni učitelj iz Brisbanea.
Supruga mu, i nekadašnja kolegica Kerrie objašnjava svoj odabir obuće vrlo jednostavno. Pet mjeseci lutaju Europom, ne mogu vući sa sobom milijun stvari na leđima, stoga odjenu i obuku ono najudobnije. Sanja li šlape? Sjaj u očima je izdaje! Sanja!
Savjet Australaca je zlata vrijedan, dakle, ako je ovako jako vruće i sparno i kao "ispod peke": Diši plitko!
- Nemojte misliti na to koliko vam je vruće, osvrnite se oko sebe, pogledajte ljepote! Ovaj grad je divan i na minus trideset (…ovo mi nismo nekako sigurni, ali puštamo čovjeka da kaže što misli, op.a.), stara Palača, stari dio grada, to je toliko impresivno da se razgledavajući nismo ni oznojili – tako će Greg.
Nismo se odmakli ni par koraka, kad opet Australci. Šta je ovo, invazija?!
- Tek smo sletjeli, pa ovdje na travi čekamo da nam apartman bude spreman za check in – veli nam nasmijana Steph.
Zagrljajem je čvrsto čuva Cameron, koji se pobrinuo da mu je draga okružena, ne samo njegovim rukama, već i s tri boce jako hladne vode.
- Kada se kod nas ovako podignu temperature, onda se trudimo biti u klimatiziranom, možda i na plaži, tamo je uvijek ugodno, a znamo se uvaliti i prijateljima u bazen – smješka se mladi Australac.
Na Pazaru ništa nova. Sve šareno, sve veselo, graja, šušur, divota...
- Je li friško? – pitamo.
- Jučer je bilo gore – u glavu će Silvana, dok pažljivo slaže orahova srca i sušene marelice.
- Je li to do čovika do organizma do pritiska, ne znam, ali jučer nije bilo ni daška vitra, danas nekako lakše dišem. Izdržat će se, nismo od jučer – tako će, i ima i pravo, pa se okrećemo gospođi koja se zove kao "najslađe s ražnja".
- Lipo je i ugodno, lip mi je pogled, vidiš da san u ladovini, sve iman šta mi triba – tako će baka Janja.
Nema nešto mušterija, žali nam se, valjda su se, "java i‘ plaka", pripali temperature. Gospođa Mara svoje tikvice i balancane tušira hladnom vodom. Tako su boje jače, a i neće ostati povrće bez tekućine. Fažoleti se zelene, pome se rumene, karote su narančaste divota ih gledati, cijela paleta boja na njenome štandu.
I dok, korak po korak, a svaki težak, klizimo Rivom, za oko nam zapele "nepristojne ventule". Red je odmah priupitat tko je to toliko duhovit da vrućini šalje ono što nije pristojno kazati.
- Esmeralda i Martina iz Italije – nasmijane su djevojke.
- Danas kao da smo u kutiji! Sve se nekako skupilo pod oblacima, je li ovako uvijek kod vas? – pitaju nas, a mi im objašnjavamo kako je teletina najbolja ispod peke, pa nas nekako, gladne, odnio razgovor preko mora. U „čizmici“ nije toliko vruće, uvjeravaju nas, možda 25 stupnjeva, u vrh glave.
Upravo taj vrh nas je zapekao gadno dok smo Marmontovom, kao planinarskom stazom, pomalo kretali put redakcije.
Razbile nam turobni dan vatrogasne sirene. Gledamo se. Umjesto jednog zadatka dočekati će nas dva. Ili tri. Ili četiri čak! Šta je ovo? Vatrogasci kao da su nahrupili u centar grada.
I ne samo to – već nas umotalo u zvukove alarma svih vrsta i to sa svih strana! Gospe moja, šta se zbiva?!
Nestalo struje, kažu, u ciloj Dalmaciji, kažu, zadimili generatori koji se dugo palili nisu. Šokirala ih nagla aktivacija. A bome je i dosta ljudi ostalo zaglavljeno po liftovima. U isto vrijeme nekako nestalo signala na mobitelima, apokalipsa, kažemo vam.
Pa kad već sve ide šoto, red je i da mi propadnemo ko gospoda.
Sjedamo u kafić. Naručujemo. Nešto. S puno leda.
- Ne može – veli konobar.
- Kako ne može? – zapjenili mi.
- Ne može, ne mogu fiskalizirati račun – pa di smo baš u najpošteniji kafić sjeli…
A ništa, idemo do redakcije, sve mozgajući kako ćemo napisati i retka bez struje. Blažene stare makinje… Treba sjest u auto.
Ala, aj ti prvi, pa ko preživi – pričat će.
