Ponekad u životu stigne onaj dugo željeni trenutak u kojem sve samo od sebe sjedne na svoje mjesto. Kliškom pijanistu Marinu Limiću on će stići 12.kolovoza. Sjest će na sjedalicu. Ispred njega će se nalaziti klavir. Oko njega predivan ambijent Meštrovićeve galerije. Dva desetljeća se već bori, nada, iščekuje ovaj moment, nastup na važnoj glazbenoj manifestaciji. Sudjelovanju u svemu onom važnom što ona sa sobom donosi. Najteže je uspjeti doma. Dug je to, trnovit put, ponekad toliko kvrgav da mnogi ostanu bez daha na njegovom osvajanju. Ponekad se zapravo pitamo koliko smo kao ljudi čudni, kada uspjeh priznajemo tek onda kada ga netko iz inozemstva otkrije prije nas. Tako je bilo i s Marinom.
Krenuo je trnovito, vodio se, kaže, svojom zvijezdom. U svom odabranom svijetu. Kažemo ovo pomalo i znakovito, upravo zato što je obradom legendarne skladbe ‘Ima jedan svijet‘ osvojio srca kineske publike. I nije mu je bilo lako iznijeti na pozornice velikih gradova Dalekog Istoka. Njegov se tata, poznati hrvatski glazbenik Mišo Limić, prvi čovjek benda Stijene dugo vremena opirao sinovljevoj obradi antologijske skladbe. Ali Marin je bio uporan, i kako kaže, slomio ga je. Obrada očeve hit skladbe je oduševila publiku s kineske turneje. Trajala je oko mjesec dana, ekipirala je 12 gradova, pokazala je koliko Kinezi istinski žive klasičnu glazbu, njemu donijela jedno zanimljivo glazbeno iskustvo. Marina uskoro čeka nastup na Splitskom ljetu, poslije toga i u Solinu, 19.kolovoza. Evo njegove priče.
Klis je moj punjač
-Volim za sebe reći kako sam pijanist iz Klisa, odakle mi je otac, gdje i dan danas ima studio, gdje sam i sam rođen. S 13 godina sam se s obitelji preselio u Solin, ali moram vam priznati kako me neki moj životni korijen uvijek vuče u taj kliški kraj. Ostao sam za njega vezan. Volim reći kako mogu živjeti i raditi u brojnim gradovima. I u Berlinu, Kolnu, Sankt Petersburgu, u dalekoj Kini. Ali Klis je moj punjač. To vam je kao kad se auto na električni pogon spoji s izvorom punjenja. Tako ja doživljavam moj Klis – veli Marin.
Imao je veliku sreću da su njegovi najbliži ljudi znali što njihov čovjek najviše voli. I nisu ga nikada zaustavljali na tom putu. Glazbena splitska škola je bila logičan put, gdje kao neizbježnu figuru spominje svoju prof. Jadranku. Akademija u Zagrebu je bila logičan slijed. Tu mu je jedan od bitnih mentora bio Lovre Pogorelić, brat pijanista Ive Pogorelića. Iz Zagreba je otišao u Koln, na poziv estonskog pijaniste Arbo Valdma, uz čiju je pomoć uočio princip djelovanja klasične scene.
-Moram priznati, nažalost imamo kratko pamćenje. 1972. moj je otac postigao veliku slavu s dva mega popularna albuma, i skladbom ‘Ima jedan svijet‘. Ali bez obzira na to, život te opet dovede negdje u neki tihi kutak. Kao da se negdje izgubiš putem. I onda se dogodi reality show na TV-u, i jedna mlada pjevačka nada otpjeva tatinu skladbu. Taj je trenutak bio dovoljan za lavinu milijunskih preslušavanja. I oni koji nisu znali za tu pjesmu odjednom su upoznali Stijene. Bez obzira na svu tu novu slavu, ponekad promislim kako mog oca nikada nisu zvali u TV showove, u neke zanimljive žirije, na neko mjesto gdje se odlučuje. Sve te to formira u nekom razmišljanju, odvede te na neki novi put. Mene u svjetske gradove – kaže.
Radio je i u imotskoj Glazbenoj školi. Svirao je i sa Stijenama. Komponirao je. Učio. Širio okvire. Odlazio na natjecanja. Izdavao CD-ove, imao svoj bend, radio i u studiju. A onda krenuo vani. Prvo u Koln na poziv prijatelja, kao profesor u školi. Bilo je vrijeme korone, teško i neizvjesno. No s obzirom na znanje koje je kalio u brojnim poslovima, uspio je pronaći mjesto na glazbenoj sceni.
Oduševljenje kineske publike
-Koln je bio zanimljiv grad, isto kao i Berlin u kojem sam se poslije preselio. Ako bi istaknuo neku od meni važnih crtica berlinskog života, onda bi to bilo sviranje na njihovoj vrlo živoj klupskoj sceni. Tu sam se okušao u jazzu, imao sam sreću da su me uočili u nekim mojim iskoracima, dobio sam zanimljive prilike, upoznao brojne ljude. Život u glazbenoj familiji donio mi je zanimljivu mogućnost improvizacije i kombiniranja, što je rijetkost kod jednog klasičara. Stigla je i Kina, jednomjesečna turneja pred publikom koja je u stanju dva sata mirno, bez glasa slušati što im pričate kroz svoju glazbu. Tu sam izveo i svoju melodiju ‘Takatu‘, ali i obradu očeve skladbe. Tri mjeseca sam ga lomio za dozvolu obrade – veli.
U planu je i nova kineska turneja. I brojni drugi koncerti. Sjeća se dobro riječi istaknutog glazbenika, prof.Miletića koji mu je jednom prigodom kazao kako mu je kao glazbeniku nužno povezivanje s inozemstvom. Uz održavanje kontakata u Hrvatskoj. Upravo to i radi. U naredno vrijeme boravit će u svom kraju, u obiteljskom krugu, stižu i nastupi na Splitskom ljetu, poslije u Solinu. Dugo je na to čekao.
-Moja je profesija takva, ona ti ne dozvoljava boravak na jednom mjestu. Biti pijanist znači izaći vani. Zato je Berlin i nadalje moj punkt. Ali moje su baze i Solin i Klis. Za nas je najbitnija stvar ne stagnirati. Glazbeni put je pun vrlo zanimljivih postaja. Jedna od njih je bila i popodne provedeno na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Naletio sam tu na jednog prijatelja, pridružio sam mu se, i mogu vam reći, imali smo trosatni koncert koji je na kraju polučio zaradom od tadašnjih 200 kuna. Lijepo smo otišli na kavu poslije i dobro se ispričali. I to je bilo zanimljivo pijanističko iskustvo – veli Marin Limić.