Pad Drniša bio je i ostao bolnom temom ratovanja na šibenskom području, pa i svojevrsnom enigmom za one koji su se pravodobno pripremili za agresorski napad na grad gdje Čikola mirno teče.
– Kad mi je ministar Milan Ramljak priopćio vijest o padu Drniša, mislio sam da je riječ o neslanoj šali. Što se zapravo dogodilo u mom gradu, ostat će, čini se, "vječnom" tajnom. Ne ide mi u glavu da je Drniš pao poslije samo dvadesetak ispaljenih granata. Dva-tri dana prije službenog odlaska u Zagreb obišao sam sve položaje drniške obrane, činili su se tako sigurnima. Kao da ih je bilo nemoguće ugroziti, a kamoli osvojiti. Imali smo, uostalom, više od tisuću boraca – kazivao nam je u noći prije okončanja Rujanskog rata stari znanac i iskusni obavještajac Smiljan Reljić.
Najveći dio drniških boraca i policajaca nije se, međutim, mirio s brzim padom rodnoga grada.
– Još ne shvaćamo kako se sve dogodilo. I što vrijeme više odmiče, to nam više raste želja da se što prije vratimo u Drniš, iznenadimo pobunjene Srbe – naglas su tugovali drniški policajci, koji su utočište našli u Pakovu Selu i Sedramiću. I ne znajući da agresor ima svoj plan, da mu apetiti padom Drniša nisu zadovoljeni.
Hrabra akcija
Srpski su tenkovi i transporteri krenuli iz Žitnića i gotovo proletjeli kroz Pakovo Selo prema Šibeniku. No, istim putem nisu uspjeli proći kamioni, koji su prevozili haubice i pješadiju jugovojske. Sačekali su ih iznimno motivirani drniški ratnici. Potpuno zbunjen neprijatelj nije se ni snašao, a već je bio prisiljen na predaju hrvatskim vojnicima i policajcima. Drnišani su u sužanjstvo odveli tridesetoricu agresorskih vojnika te majora JNA Stevu Krkljuša.
Gotovo usporedo s tim drniškim ratnim pothvatom tekla je i hrabra akcija inženjerskog voda 113. šibenske brigade. U propuste za vodu ispod ceste Tromilja – Šibenik ubacili su 100 kilograma eksploziva. Kad su se tenkovi spustili prema Mrndžinoj dragi, Alen Gulin je hrabro aktivirao eksploziv, pa se prometnica urušila, a Gulin krenuo u bijeg prema Bilicama. I umalo stradao od svojih, hrvatskih boraca. Misleći da je riječ o zalutalom srpskom vojniku, na Gulina je otvorena paljba s biličkih brda. Srećom, zabuna je na vrijeme otkrivena, pa se hrvatski vojnik uspio spasiti od – hrvatskih metaka!
– Ne možemo naprijed. Nema druge nego da okrenemo tenkove u drugom smjeru, da se vratimo u Žitnić – razočarano su zborili srpski tenkisti. A okrenuli su se toliko žestoko i naglo da su mjesecima stajali duboki tragovi na cesti.
Pobunjeni Srbi i vojnici JNA nisu u tom trenutku ni slutili da ih na povratku čeka pravi pakao kod Pakova Sela. Iznenadili su ih hrabri drniški ratnici, koji su im uništili po jedan tenk i transporter, te oštetili još tri srpska tenka.
– Svaka čast, Drnišani! Znao sam da ste spremni za najveće pothvate. Puno ste napravili danas. Na najizravniji način ste pomogli obranu Šibenika – nazvao je drniške policajce šibenski šef policije Nikola Vukošić.
Neprobojni kao beton
Pobjeda drniških ratnika u podnožju Moseća bila je još sjajnija zbog saznanja da su hrvatska vojska i policija u hrabro izvedenoj akciji imali samo dvojicu lakše ranjenih boraca.
Iste večeri je u djelo provedena odavno pripremljena odluka. Za zapovjednika svih borbenih snaga na drniškom području imenovan je bivši časnik JNA Luka Vujić. A Luka je bio posve atipični jugooficir.
Viđali smo ga redovito u šibenskim ćakulama u popularnom restoranu "Uzorita", te posebice na nogometnim utakmicama na Šubićevcu. Uz nogomet je bio posebno vezan jer mu je rođeni brat nerijetko dijelio pravdu nogometašima Šibenika.
– Hrvatske će obrambene linije na drniškom području, vjerujte mi, do kraja rujna biti neprobojne kao beton. Neće agresorima više pasti na pamet da tenkovima krenu na naš Šibenik – uvjeravao je Vujić članove Šibenskog kriznog stožera.
Vrijeme je pokazalo da je Luka Vujić apsolutno u pravu. Pakovo Selo i Žitnić više su služili za pregovore pobunjenih Srba, hrvatske vojske i pripadnika UNPROFOR-a nego kao ratni poligoni. Na tim pregovorima Nikola Vukošić je najprije zaprijetio Ratku Mladiću da će ga, prosto rečeno, "objesiti za jaja", a potom smjelo prognozirao da zloglasnog srpskog generala čeka Međunarodni sud za ratne zločine.
Pakovo Selo je bilo, dakle, "mali dalmatinski Dayton", dok je Unešić od okupiranog Drniša preuzeo središnju administracijsku funkciju drniškoga kraja. Bilo je, istina, povremenih prodora u suparničku dubinu s obje strane, no obrambeni položaji uspostavljeni u rujnu 1991. godine nisu se mijenjali do vojno-redarstvene akcije "Oluja".
A kad su koji dan poslije "Oluje" predstavnici hrvatske vlade i vojske ušli u Drniš, potekle su suze radosnice. Dijelom i zbog izvedene ratne pjesme "Drniško srce". S refrenom: "Vratit ću se di sam rođen, na ognjište moga ćaće. Od topova i od tuge drniško je srce jače."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....