S Katarinom Kitarović, kćeri predsjednice RH, na Harvard je ušla još jedna Zagrepčanka, uspješna hrvatska alpska skijašica
Vijest da je predsjedničina kći Katarina Kitarović ušla na Harvard nije vam ovoga tjedna mogla promaknuti. No, jeste li znali da je s Katarinom u generaciji, Harvard 2023., još jedna Zagrepčanka - Eva Goluža.
Njeno bi vam ime trebalo zvučati poznato jer 18-godišnja Eva je naša uspješna slabovidna alpska skijašica. Bila je čak i stjegonoša na prošlogodišnjim Zimskim paraolimpijskim igrama u Pjongčangu. Eva se uspjela upisati na Harvard u iznimno velikoj konkurenciji, među 43.330 prijavljenih kandidata. Ove godine Harvard je primio 1950 brucoša, od toga 200 studenata koji dolaze izvan SAD-a. Tako je Eva ušla među 4,5 posto najboljih kandidata.
- Nisam očekivala ništa, ali nadala sam se najboljem - rekla nam je Eva s kojom smo razgovarali neposredno prije Norijade. Jer škola je za maturante poput Eve gotova. Ona je završila privatnu gimnaziju Benedikt Kotruljević na Svetom Duhu i preostaje joj još samo položiti državnu maturu. No, nakon niza testova i eseja koje je bilo potrebno uspješno proći da bi ušla na Harvard, naša državna matura za nju nije ništa nego samo još jedan školski test.
Vijest o primitku
Da je primljena na to najstarije sveučilište u SAD-u, prestižni Harvard, koji baštini tradiciju od gotovo 400 godina, čijih je čak 30 bivših studenata primilo Nobelovu nagradu i koji je pohađalo čak sedam američkih predsjednika među kojima su bili John F. Kennedy, George W. Bush i Barack Obama, Eva je saznala 28. ožujka ove godine. U Massachusettsu gdje se nalazi sveučilište tada je bilo 19 sati, a kod nas ponoć.
- Baš sam se taj dan vraćala iz Daruvarskih toplica s rehabilitacije jer sam tri mjeseca prije operirala koljeno, pa sad jačam mišiće. Taman sam navečer stigla doma. Kako sam bila prijavljena na još deset fakulteta u inozemstvu, svi rezultati stigli su u isto vrijeme. U pet do ponoći tata je bio uz mene i pitao me kojim ću redoslijedom otvarati rezultate. Iskreno, ja sam mislila otvarati spontano, kako je koji stigao. No tata je rekao da moram prvo Harvard, jer znao je da mi je to sveučilište prvo na listi prioriteta.
Znala sam opcije koje me mogu dočekati kada otvorim dokument i što piše kada si primljen ili odbijen jer sam ranije gledala na YouTubeu reakcije učenika koji su se snimali kako otvaraju rezultate. Znala da odmah na početku piše ili ‘Congratulations’ ili ‘Dear Eva, we are sorry to inform you...’. Čim sam vidjela ‘Congratulations’, to je bilo to. Nisam mogla vjerovati - ispričala nam je Eva koja je potom krenula otvarati druge rezultate, ali s ogromnim olakšanjem jer joj je zapravo bilo svejedno. San joj se već ostvario.
Stipendija
Uspjela je na šest od 11 sveučilišta, a na listi su joj još bila četiri Ivy League sveučilišta.
- Prioritetan je bio Harvard. Dodatna motivacija je bila što sam u trećem razredu dobila Harvard Prize Book Award koju Harvard club of Croatia donira svake godine jednom ili dvoje učenika trećeg razreda srednje škole za izvrsnost. A i financijski mi je ponuda bila najbolja. Dobila sam stipendiju koja pokriva godišnju školarinu u iznosu oko 70.000 dolara i traje četiri godine, a ja ću morati dati neki doprinos tome.
Odnosno, odredit će mi koju količinu dolara moram odraditi, kako bih osjetila da sam nešto napravila da dobijem tu stipendiju. Trebat ću odraditi sate pomažući u istraživanju ili, primjerice, radeći na pultu u knjižnici. No, pri odabiru Harvarda zapravo je prevagnulo i to što sam tamo upala u skijaški tim - objasnila je Eva dodavši da Ivy League sveučilišta uopće ne daju sportske stipendije, već isključivo akademske, pa je prvo, dakle, trebala ući na faks, a onda u tim.
Scottu MacPhersonu, treneru alpskog skijanja na Harvardu, cijela se priča oko mog skijanja jako svidjela, kao i to što sam bez obzira na invaliditet krenula u skijanje, koje nije baš tipičan sport za nekoga tko ne vidi - prisjetila se Eva koja se prije tri tjedna i uživo našla s trenerom MacPhersonom kada je bila u Bostonu, na organiziranom vikendu za primljene učenike. Razgovarali su o tome kako će transportirati opremu preko oceana jer mora poslati tri para skija, pancerice, kacigu i mnogo toga.
- Trener mi je rekao da bi me volio u Harvardovom timu. Meni su odlična ta američka sveučilišta, pogotovo Harvard, koji ima jedan od najboljih skijaških timovima. Oni su u SAD-u uglavnom podijeljeni na tri divizije. Treća su polurekreativci, druga su poluprofesionalci, a prva divizija su najbolji skijaši. A Harvard jedini od sveučilišta ima skijaški tim i to sastavljen samo od skijaša koji spadaju u prvu diviziju.
Kada sam upala u tim, bila sam presretna. Puno mi znači što kod njih istovremeno možeš biti i vrhunski sportaš i imati odlične akademske prilike, jer da ostanem u Hrvatskoj i želim se i dalje baviti skijanjem, što znači da bih 150 dana u godini morala u Italiji, Francuskoj i Švicarskoj tražiti snijeg, mogla bih upisati jedino izvanredan fakultet - objašnjava buduća studentica.
Matematika kao izbor
Srećom, na Harvardu u blizini kampusa ima skijaške resorte, udaljene pola sata, a skijanje se prilagođava obavezama na faksu. - No mislim da ću se sada, kad sam već upala na tako dobar fakultet, više posvetiti akademskim obavezama nego sportskim.
Usmjerila bih se na nešto više prirodno, recimo na primijenjenu matematiku koja mi se jako sviđa. I psihologija mi je jako zanimljiva, ali i filozofija, tako da možda krenem i tim putem, no matematika je primarna - otkriva Eva.
Na Harvard ide već 22. kolovoza kada je na rasporedu orijentacija za internacionalne učenike koja traje četiri dana, a potom školska godina započinje krajem mjeseca.
- Bit ću smještena na kampusu. U glavnom dvorištu gdje su smješteni svi s prve godine ima 12 spavaonica u koje ćemo biti raspoređeni - rekla je Eva koja se s Katarinom Kitarović nije još upoznala, ali čule su se, kaže, prije dva tjedna.
Društvo iz Hrvatske
- U nedjelju se nalazimo s dvije cure iz Zagreba i s jednom iz Čakovca koje su sada četvrta godina na Harvardu, tako da ćemo se naći da razmijenimo iskustva. Drago mi je što nisam jedina u generaciji iz Hrvatske i što ću imati nekoga s kim ću moći popiti kavu i popričati na hrvatskom. Uostalom, i Katarina je sportašica, pa mislim da ćemo se dobro slagati - ističe Eva.
S pripremom za studiranje u inozemstvu, savjetuje Eva, treba početi dosta rano.
- S pripremama sam počela kada sam se vratila iz Koreje s Paraolimpijskih igara, to je bilo sredinom travnja. Intenzivne pripreme u školi i Zoni znanja trajale su sve do rujna. Uopće nisam imala osjećaj da je ljeto, jer sam cijelo vrijeme samo učila. Išla sam u školu do 15. 8., tamo sam imala super pripreme iz matematike, jer sam trebala obraditi gradivo cijelog četvrtog razreda unaprijed za SAT, i to razinu dva koju traže sva vrhunska sveučilišta.
A i trebala sam obraditi i neke stvari koje se kod nas uopće ne uče u srednjoj školi kao što su matrice i vjerojatnosti. Još sam to ljeto dva mjeseca provela u Philadelphiji na ljetnoj školi sportskog menadžmenta, Wharton sports businesses academy na Sveučilištu u Pennsylvaniji gdje sam se samostalno pripremala. Ujutro bih imala nastavu od 8 do 16 h i onda bih dalje sama učila - kaže Eva, koja je uz SAT test polagala i tri izborna predmeta: francuski, naprednu matematiku i američku povijest.
Sada srećom ima malo više vremena. Uživa u posljednjim srednjoškolskim danima, maturalnoj večeri i Norijadi. U slobodno vrijeme, ako ga nađe, kaže, izlazi s prijateljima i gleda Netflix te još uvijek sliježe dojmove s Paraolimpijskih igara u Pjongčangu.
- Bila sam toliko uzbuđena da se uopće ne sjećam tog trenutka kada sam nosila stijeg. Bila sam potpuno u sedmom nebu i sjećam se da sam cijelo vrijeme gledala gore u zastavu provjeravajući da mi se ne zamota - smije se Eva.
“Dok traju pripreme za skijašku sezonu, učila bih i u kombiju”
Eva je slabovidna alpska skijašica koja dok skija ima svog vodiča, Anu Žigman. Pojasnila nam je kako to izgleda na stazi.
- Ona skija ispred mene i povezane smo bluetooth vezom. Svaka od nas na kacigi ima mikrofon i slušalicu. Ana skija ispred mene i daje mi upute o situaciji na stazi, promjenama terena, tempa i eventualnim preprekama, a ja se trudim slijediti je što bolje mogu sa što manje pogrešaka. To vam izgleda kao reli - slikovito će Eva koja će i na Harvardu imati vodiča jer bez njega ne bi mogla skijati.
- Kad kažem ljudima koliko slabo vidim, svi se jako iznenade jer se zapravo jako dobro snalazim. Istina je da vidim dosta malo, 10 posto. Daltonist sam, ali vidim nijanse sive, ali zapamtim koje je što boje kad mi ljudi kažu. Primjerice, meni crvena izgleda samo malo svjetlije od crne. To mi je od rođenja tako i umorim se, ali trudim se to ne priznati si jer mislim da bih si time samo još više otežala. Sve u životu ti je kako si napraviš.
Meni bi bilo najlakše dobivati neke povlastice jer ja ne mogu određene stvari, jer ne vidim, jer se brzo umorim, jer mi treba više vremena. No tako sama sebi stvaram problem i to mi se ne da, a i mislim kada bih to radila da me prijatelji ne bi gledali kao jednaku njima što bi mi stvarno išlo na živce. Ne želim posebne tretmane. Sama si to ne dopuštam i roditelji su me tako odgojili, a i sama nikada nisam pokazivala tu svoju slabiju stranu i tražila beneficije. Ne želim da mi netko popušta - ističe Eva.
Njena je trening-baza bio Mölltaler Gletscher u Austriji, koji je udaljen pet sati vožnje od Zagreba. Za vrijeme jesenskog pripremnog perioda tamo bi bila dva tjedna, pa bi se potom vratila na par dana u Zagreb gdje bi riješila obveze u školi i onda bi išla nazad u Austriju. A kada u studenome krenu utrke, onda je svugdje po malo. Stalno ili na putu ili na snijegu, no uza sve to uspjela je biti i odlična učenica.
- Bilo je teško, posebice prve dvije godine koje sam provela u državnoj školi, u gimnaziji Tituša Brezovačkog. Učila sam u kombiju dok bismo putovali. Srećom, brzo pamtim i dovoljno mi je jednom pročitati tekst. No, najvažnija je bila dobra organizacija. Nikada ne bih nakon škole dva sata ležala na krevetu i visila na Instagramu.
Znala sam doći kući tek iza 21 sat navečer. Ujutro bih bila u školi, pa išla na trening i onda još u Zonu znanja na pripreme. Kad bih došla kući, brzo bih nešto pojela, otuširala se i krenula učiti dokle god mi se ne bi prispavalo. Bilo je vrlo intenzivno - objašnjava, ali isplatilo se, jer upala je na Harvard.
Eva je slabovidna alpska skijašica koja dok skija ima svog vodiča, Anu Žigman. Pojasnila nam je kako to izgleda na stazi.
- Ona skija ispred mene i povezane smo bluetooth vezom. Svaka od nas na kacigi ima mikrofon i slušalicu. Ana skija ispred mene i daje mi upute o situaciji na stazi, promjenama terena, tempa i eventualnim preprekama, a ja se trudim slijediti je što bolje mogu sa što manje pogrešaka. To vam izgleda kao reli - slikovito će Eva koja će i na Harvardu imati vodiča jer bez njega ne bi mogla skijati.
- Kad kažem ljudima koliko slabo vidim, svi se jako iznenade jer se zapravo jako dobro snalazim. Istina je da vidim dosta malo, 10 posto. Daltonist sam, ali vidim nijanse sive, ali zapamtim koje je što boje kad mi ljudi kažu. Primjerice, meni crvena izgleda samo malo svjetlije od crne. To mi je od rođenja tako i umorim se, ali trudim se to ne priznati si jer mislim da bih si time samo još više otežala. Sve u životu ti je kako si napraviš.
Meni bi bilo najlakše dobivati neke povlastice jer ja ne mogu određene stvari, jer ne vidim, jer se brzo umorim, jer mi treba više vremena. No tako sama sebi stvaram problem i to mi se ne da, a i mislim kada bih to radila da me prijatelji ne bi gledali kao jednaku njima što bi mi stvarno išlo na živce. Ne želim posebne tretmane. Sama si to ne dopuštam i roditelji su me tako odgojili, a i sama nikada nisam pokazivala tu svoju slabiju stranu i tražila beneficije. Ne želim da mi netko popušta - ističe Eva.
Njena je trening-baza bio Mölltaler Gletscher u Austriji, koji je udaljen pet sati vožnje od Zagreba. Za vrijeme jesenskog pripremnog perioda tamo bi bila dva tjedna, pa bi se potom vratila na par dana u Zagreb gdje bi riješila obveze u školi i onda bi išla nazad u Austriju. A kada u studenome krenu utrke, onda je svugdje po malo. Stalno ili na putu ili na snijegu, no uza sve to uspjela je biti i odlična učenica.
- Bilo je teško, posebice prve dvije godine koje sam provela u državnoj školi, u gimnaziji Tituša Brezovačkog. Učila sam u kombiju dok bismo putovali. Srećom, brzo pamtim i dovoljno mi je jednom pročitati tekst. No, najvažnija je bila dobra organizacija. Nikada ne bih nakon škole dva sata ležala na krevetu i visila na Instagramu.
Znala sam doći kući tek iza 21 sat navečer. Ujutro bih bila u školi, pa išla na trening i onda još u Zonu znanja na pripreme. Kad bih došla kući, brzo bih nešto pojela, otuširala se i krenula učiti dokle god mi se ne bi prispavalo. Bilo je vrlo intenzivno - objašnjava, ali isplatilo se, jer upala je na Harvard.