Tuga, najdublja, najstrašnija, najcrnja spustila se nad Hercegovinom, nad Rakitno, u kojem su u ponedjeljak na posljednje počivalište ispraćeni Žana, Marija i Stipe Pavković, Ivan Miličević, Mia Soldo i Stipe Romić, šestero od osmero mladih ljudi tragično preminulih u novogodišnjoj noći.
Na tisuće ljudi pristiglih iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, prijatelji, prijatelji prijatelja, oni koji su poznavali nesretnu mladost, kao i oni ožalošćeni tragedijom koju posuški kraj ne pamti, već od ranog prijepodneva počeli su se okupljati pred crkvom sv. Ivana Krstitelja u malom hercegovačkom mjestu.
Došli su kako bi odali počast mladosti kojoj je tragična sudbina u slavlju života, u slavlju dočeka, tragično zaustavila sat. Stigli su kako bi u tišini uputili riječi utjehe obiteljima, želeći im pokazati kako su tu s njima, u tom teškom trenutku.
– Ovo je tuga, tuga neopisiva. U crno nas je zavilo, na samom startu godine, na početku njihova osamostaljenja. Ovo je crni ponedjeljak za Rakitno. Pogledajte te kolone ljudi, ožalošćenih, tihih, obučenih u crno. Poslušajte ovu grobnu tišinu. Nitko ne govori. Svi žale – naveo nam je jedan od sumještana kad smo u dugoj, nepreglednoj, kilometarskoj koloni uronili u rijeku ljudi koja se kretala prema oltaru, zbog korone postavljenom pred crkvom.
Tu je čekalo šest kao prvi snijeg bijelih ljesova, s jednako bijelim vijencima.
Ne pitajte...
– Ne pitajte, ne pitajte ništa, molim vas. Ne pitajte što ovaj kraj proživljava. Ovo je muka najveća, ovo je tragedija kakva se ne pamti. Ni najstariji ljudi iz Rakitnog, iz Posušja, iz okolice ne sjećaju se da se ikada ovako nešto mučno dogodilo. Kako ih ne bismo poznavali, našu lijepu mladost. Momke i cure s praga života. Neopisiva tuga, nemojte me više pitati ništa, svi smo u žalosti – govori nam prodavačica iz Posušja koju smo zatekli u masi.
Župnik iz Rakitnog fra Marinko Leko ne krije očaj, dani prolaze, a on u njemu samo raste. Poznavao je preminule, cijele njihove živote. Pred početak svete mise koja se slušala s platoa crkve, s okolnih brežuljaka, s prilaznih puteva, ispričao nam je kako je dan prije sahrane posjetio obitelji preminulih mladića i djevojaka.
Dvoje roditelja, jedan otac i jedna majka, naveo nam je, iznimno su teško.
– Ovo je stravična tragedija, strašna. Što reći, osam mladih života, osam ljudi koje je život čekao, otišlo je. Osam obitelji je u teškoj tuzi. Teško je za ovako nešto naći riječi – veli nam fra Marinko.
Ne zna se što je bilo teže gledati, bjelinu ljesova koja je parala oči u mrklom, hladnom sivom danu. Obitelji i rodbinu satkanu od tuge i očaja, u jecajima i plaču. Sve te silne duše okupljene u zajedničkoj boli pristigle sa svih straha, bez straha od korone, od izolacija koje će neke čekati poslije. Ili tu mladost, vršnjake preminulih s luminima u rukama. Ili odrasle, žene i muškarce kojima su u tišini suze tekle niz lica. Tragedija je to koja će se dugo pamtiti.
Svetu misu koja je prethodila intimnim sahranama na obližnjem groblju, uz nazočnost samo članova obitelji i po jednog svećenika, vodio je Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije. On je u svom govoru naveo kako ni jedan početak godine više neće biti isti. I kako se Božić koji smo upravo proslavili pretvorio u Veliki petak.
Posljednji poljubac
– Iza svih podataka koje smo u medijima iščitali ovih dana stoji puno više od pukih informacija, neizreciva bol obitelji, tisuću nada koje danas pokapamo, more tuga i suza, pokvareni planovi, izgubljena budućnost, suosjećanje tolikih ljudi. Ne samo ovdje u okolnim mjestima i Hercegovini, nego i puno šire. Svi mi danas osjećamo nemoć, pokušavamo pronaći riječi koje su sposobne izreći bol. I ostajemo nijemi, trudimo se ponuditi utjehu roditeljima ovih mladih ljudi, i ništa nam ne izlazi s usta. Ova patnja je prevelika, preteška za obitelji, previše za roditelje. Mia, Marija, Žana, Ivan, Stipe, Stipe, i Mirela i Stjepan, od kojih smo se oprostili u nedjelju, proslavili su Božić s obiteljima, htjeli su svojom mladenačkom radošću i otvorenih budućnosti dočekati početak nove godine. No smrt je pokucala na vrata i mladost odvela iz svoje sredine – naveo je biskup Palić, pozivajući na vjeru i molitvu.
Nikada teža misa, nikada tužniji dan završio je bijelom pogrebnom povorkom, sa šest križeva, šest ljesova, praćenih samo obiteljima i svećenicima.
Narod se, dok je povorka prolazila, "otvorio" kako bi ih tiho, dostojanstveno pustio do posljednjih počivališta. Obitelji su poslušale savjet fra Marinka koji ih je zamolio da odu tiho na groblja i tamo poljube sanduke.
Sat vremena od prolaska povorke gužva u Rakitnom se nije raščistila. Svijet je u ovom malom mjestu na trenutak stao.