Kad dođeš u neke godine, najčešći socijalni kontakti odvijaju se na groblju. Svako malo netko umre, naprosto se nemoš načuditi. Kako, zašto, čemu smrt? A opet, ima ljudi koji vole ići na sprovode, a u te ljude, hvala na pitanju, ja ne spadam. Moja prijateljica Ljubica, serijska preljubnica i profesorica latinskoga tvrdi da je to kod mene psihološki. Kao, ona zna što je psihologija! Jebateled, ta se bez psihe rodila, ali ajde joj to reci.
- Ti se ne možeš pomiriti sa smrću – kaže ona.
- Pa ne mogu – složim se – Što je tu čudno?
- Ali čudno je – zapilji se ona u mene, sva zategnuta i našminkana, svježe botoksirana i mrvicu natečena oko usta – U tvojim godinama prirodno je prihvatiti smrt kao dio života.
- U mojim godinama?! – skriknem ja – Ma u kojim...