Pogledajte iz kojeg nam jezika dolazi naziv za slasticu koju obožavaju ‘mala dica, betežni i kurbe!"

Dani turske kulture u Šibeniku završavaju ovoga vikenda, a tijekom te manifestacije u organizaciji Udruge hrvatsko-turskog prijateljstva ćakulalo se u druženjima o svemu i svačemu, pa tako i o paštama.

Ne o različitim pašta-šutama, tjesteninama, nego o paštama, kako cijela Dalmacija, sve do Kotora naziva krempite ili kremšnite.

To je onaj kolač koji su besmrtni Smojini likovi iz Velog Mista, Strikan i Njegova Svitlost, donijeli u karti na dar ‘svomen gradonačelniku‘ i opisali ga kao ono ‘šta jidu mala dica, kurbe i betežni‘, da ne bude nikakve zabune o tome u kojem škafetinu Dalmatinci po tradiciji drže slastice.

Pitanje za kratku raspravu bilo je otkud je došao taj naziv za krempitu, pašta? Na prvu bi se reklo da je talijanizam, no možda dolazi iz turskoga jezika, što ne bi bilo čudno, s obzirom na to da je u hrvatskome standardnom jeziku oko 2 tisuće turskih riječi, a dosta ih se zadržalo u lokalnim govorima, pa tako i u šibenskom.

Tim više, što Turci za slastice općenito, koriste naziv pašta, ovdje napisan fonetski. Otkrila je to Franka Miriam Broeckler, profesorica matematike na zagrebačkom PMF-u i vrsna amaterska kuharica, zaljubljenica u tursku kuhinju, jezik i kulturu, autorica knjige recepata turskih jela prilagođenih hrvatskim kuharicama i kuharima.

Pregledali smo vrlo vrijedno znanstveno djelce pok. prof. Ante Šupuka iz 1989. pod nazivom Turske riječi u šibenskom govoru https://hrcak.srce.hr/file/202811 i tu pojma pašta nema ni u kakvom kontekstu.

Dilemu je ubrzo razriješila Broeckler, posegnuvši za turskim mjerodavnim izvorima, gdje je pojam pašta za slatko naveden kao posuđenica iz talijanskog. Pa ako tako kažu Turci, tada je dalmatinska pašta pojam nesumnjivo talijanskog porijekla kao i kod njih, što samo svjedoči o miješanju utjecaja.

„Danas sve te riječi mediteransko-mletačkog vokabulara, kao i riječi turskog porijekla veza su sa svijetom dobrosusjedstva. Jedno i drugo to je danas u našem jeziku mediteranski internacionalizam, folklorna govorna vrijednost, bez koje bi Dalmatinci bili jezično osakaćeni. Ta kvazi dvojezičnost obogaćuje nas sinonimima i u ovo turističko doba širi krug našeg sporazumijevanja.” - zapisao je na kraju svoga djela prof. Ante Šupuk.

Otišli mi u talijansku ili dalmatinsku paštićeriju ili u tursku pastanu najisti se pašata, neka budu dobre i nek prijaju svima: nedaj bože betežnima, maloj dici ili spomenutim damama. A i muškarčinama, zašto ne!?