Nije bio jednostavan, a ni monoton život Šibenčanina Ive Brešana, jednog od najvećih hrvatskih književnika svih vremena.
U svim razdobljima svog plodnog, ali i burnog trajanja Brešan je bio izložen kritikama onih, koji nisu razumjeli (ili nisu htjeli razumjeti!?) njegov slobodoumni duh, manifestiran u romanima i dramama. Ivino kultno djelo "Hamlet iz Mrduše Donje" najkasnije je prikazano u Šibeniku, gdje je književnik proveo gotovo cijeli životni vijek. Razlog: jedan se od partizanskih ratnika "prepoznao" u predstavi, pa je zaprijetio da će baciti bombu na kazališne daske!
Vojne starješine beogradske općine Voždovac ocijenile su kako se Brešan "na neprihvatljiv način drznuo vjerski život pomiješati sa strogim pravilima jugoslovenske narodne armije", kad je šibenski književnik napisao "Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507". Branio ga je, uz svesrdnu pomoć autora ovog teksta, pokojni beogradski novinar Aleksandar Tijanić u tjedniku "Vreme".
Neovisno o tome što zajednički film oca i sina, Ive i Vinka Brešana "Kako je počeo rat na mom otoku" izaziva salve smijeha u intrigantnim tragikomičnim scenama, bilo je svejedno ultradesničara, koji su to vrijedno ostvarenje ocijenili "izrugivanjem sa svetinjama Domovinskog rata".
Hamlet u Puli
A Brešan se u svim spomenutim (ne)spornim situacijama, u svim razdobljima bivše države i neovisne Hrvatske branio na jednak, pomalo filozofski način.
– To što pišem nisu komedije. To je mračna i turobna slika života, samo uvijena u smiješne situacije – kazivao je najbolji hrvatski komediograf.
No, vjerojatno najteži trenutak Brešanova plodna književna puta bilo je, nema sumnje, razdoblje kad se ekranizirani "Hamlet iz Mrduše Donje" trebao prikazati na tradicionalnom Filmskom festivalu u Puli, a ondašnja stroga dežurna kritičarka Mira Boglić napala film iz svih mogućih i "nemogućih" novinarskih oružja. Pomalo strašljivi Brešan je povukao dva, očito, mudra poteza. Potrudio se da kopija filma dospije u Titovu ljetnu rezidenciju na Brijunima, kako bi jugoslavenski predsjednik pogledao "Hamleta" prije pulske premijere. Istodobno, kupio je povratnu kartu za New York, te jednom od starih šibenskih prijatelja ostavio obvezu da mu telefonski javi kako je Josip Broz doživio film.
– Film je jako dobar. Naše socijalističko društvo ne treba bježati od kritika, kakve sam vidio i čuo u Brešanovu "Hamletu" – kazao je Tito okupljenim novinarima prije pulske premijere. Vjerojatno pogađate da je već spomenuta Mira Boglić poslije Brozovih riječi prilično "dosljedno" u Areni obasula Brešanov scenarij samo komplimentima.
Jasna komediografska crta u većini djela Ive Brešana bila je, nema sumnje, plod obiteljske tradicije, pa i pomalo crne dalmatinske zafrkancije u šibenskim društvima.
– Ive, kad dođeš kući skini gaće i pofrigaj jaja – napisala mu je poruku jedne večeri njegova silno duhovita majka Vica, rođena Paić. Na prilično dvosmislen način. Tom je porukom djelovala preventivno na pomalo nespretnog sina, koji bi kod svakog pripremanja jela po nepisanom pravilu šporkao hlače.
Brešan je rado koristio i "baze" svog prijatelja, starog skradinskog zafrkanta Marka Perišića, koji je u kritičnom razdoblju poslije pada Hrvatskog proljeća "zaradio" 20 dana zatvora od suca za prekršaje, zbog nacionalističkih pjesama i parola.
– Druže sudac, vi ste me osudili na 20 dana zatvora, jer ste me krivo shvatili. Da ste me dobro shvatili, dali biste mi kaznu od 20 godina zatvora – (polu)ozbiljno je reagirao Marko na zatvorsku kaznu.
I Brešan je rado kazivao svoje smiješne dogodovštine. Poput epizode iz služenja vojnog roka u Beogradu, kad je major KOS-a svojim vojnicima strogo branio druženje "sa svim sumnjivim licima, pa i prostitutkama, jer su sve to potencijalni špijuni". A kad je Splićanin Stipe jedne večeri nemalo zakasnio u vojarnu, slijedio je ovaj dijalog.
Major: Gde si, bre, Stipe dosad? Zašto docniš u kasarnu?
Stipe: Šjor major krenuo sam ja na vrime, ali sam sreo jednu prostitutku.
Major: Jesi li je ignorisao?
Stipe: Jesam, tri puta!
Volio je duga pješačenja
Ivo Brešan je volio duga pješačenja, samo je kraće vrijeme vozio svoj automobil. No, nije ga previše održavao ili Brešanov je PZ-jac bio u vrlo neurednom stanju. Kad ga je Ivo jednom parkirao na šibenskoj Poljani zaustavila su ga dva dječaka s pitanjem: – Barba, jeste li ovaj auto sami napravili ili vam je netko pomogao!?
U već spomenutim pješačenjima Brešanov je ljetni suputnik, bolje rečeno supatnik nerijetko bio profesor Ivica Kitarović, njegov prijatelj iz šibenskih srednjoškolskih dana, poznatiji kao svekar predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.
– Pješačili bismo i po 20 kilometara dnevno. On lagan kao ptica, a ja sa žuljevima na nogama. Šutio sam, nisam se tužio na bolove na peti i prstima. Oni su bili nevažni prema guštu pričanja s Brešanom, te posebno zajedničkim druženjem sa seljacima u mjestima šibenskog i vodičkog zaleđa, koji su mom prijatelju, očito, bili najbolja inspiracija za nova književna djela – sjeća se prof. Kitarović.
Brešanov dnevni ritam bio je neuobičajen. Ne samo zbog dugih pješačenja po Velebitu i Dinari.
– Nemojte ga zvati prije 13 sati. On noću piše do 5 ujutro, pa mu treba vremena da dođe sebi – tako bi na telefonske pozive odgovarala njegova životna suputnica, profesorica i pjesnikinja Jela Godlar.
Brešanova noćarenja počela su već njegovim dolaskom kao mladog profesora u Šibensku gimnaziji, kad je inicirao osnivanje dramske i astronomske skupine, te organizirao filozofske kružoke, ali i rado pristajao na male noćne razgovore sa svojim nadarenim učenicima.
Nije pretjerana teza da je tako Brešan najizravnije utjecao na rast još jednoga šibenskog velikana, svog učenika Milivoja Zenića, koji je od šibenske gradske knjižnice načinio nakladničku Meku, te Krešimirov grad posebno zadužio djelima poput "Stari Šibenik: kalama, skalama i butama". Ivo se nikad nije ljutio, kad bi u tim noćnim ćakulama netko od mladih Šibenčana prešao tanku liniju između profesora i učenika. Zbog toga bi katkad zagrintala jedino njegova Jela, koja je u tim trenucima zauzimala zaštitnički stav.
Ivo je silno tugovao poslije Jeline smrti, pa ju je nadživio svega nekoliko mjeseci.
Iza Brešana je ostao nemali opus sa 23 drame, 12 romana…
Sve nagrade i priznanja
Impresivan je podatak da je bio preveden na 9 europskih jezika ili da su ga obožavali u Poljskoj i Meksiku. Kad nabrojimo sve Ivine nagrade i priznanja (Gavellina i Sterijina nagrada, Orden Danice hrvatske s likom Marka Marulića…), neizbježno se nameće pitanje kako to sjajni Šibenčanin nije postao član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti!?
Na krivom ste tragu, ako razlog tome tražite u neprestanim hrvatskim političkim "prepucavanjima". Brešana je u HAZU predložio književnik Ivan Aralica s kojim baš i nije bio na istoj političkoj liniji, ali za kojega ga je vezivala pripadnost istom,(širem) šibenskom zavičaju.
Nitko Brešana nije bolje poznavao od najvjernijeg prijatelja, redatelja Pere Mioča, koji mu je posrednim putem pomagao otvoriti vrata Poljske. U toj je zemlji "Hamlet iz Mrduše Donje" izveden u čak 10 kazališta.
– Brešan je bio i zauvijek ostao ne samo veliki književnik, već i neviđeno tolerantan demokrat. Zato mnogi nisu ni shvaćali njegovo istinsko domoljublje – uvjeren je Mioč.
Miočeve misli na najbolji način ilustrira Brešanova fotografija u uniformi hrvatskog vojnika, koja krasi knjigu "Moj Šibenik dušu ima". U Domovinskom ratu Ivo je, ako niste znali, postao članom Šibenske umjetničke čete već u ljeto 1991. godine.
