Tri su godine prošle od smrti Ive Brešana, prozaika, dramatičara, scenarista, a Šibenčanima poznatog i kao drag te cijenjen gimnazijski profesor, kasnije i umjetnički voditelj Međunarodnog dječjeg festivala i šibenskog kazališta. U mnogočemu je obilježio hrvatsku književnost i kulturu, a svojim djelima, složit će se mnogi povjesničari književnosti i kritičari, osigurao epitet klasika hrvatske književnosti.
Pa ipak, godišnjica Brešanove smrti u Šibeniku je potekla gotovo neprimjetno. Ali, da sjećanje ne utone u potpuni mrak pobrinuo se Pero Mioč, šibenski redatelj i prevoditelj, Brešanov prijatelj koji ga je posjećivao i družio se se s njim i posljednjih godina života, kada Brešan, zbog zdravstvenih razloga više nije mogao sa svog Šubićevca dolaziti do grada. U multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Juraj Šižgorić, Mioč je priredio književnu večer.
-Vidi se da Brešana prešućujemo gdje god stignemo. Tko stoji iza toga, nije mi jasno? Tri godine su prošle, a još nema izabranih djela, nema sabranih djela, nema nikakvih djela. Kazalište je napravilo bistu i svaka čast, međutim kazalište je trebalo napraviti još neke stvari. Bar se obećavalo, ali kazalište na žalost nije kazalište, jer se o njegovoj sudbini odlučuje na nekom drugom mjestu koje s kazalištem nema nikakve veze – kazao je Mioč aludirajući na to što Šibenik do danas nije napravio Brešanovu spomenu-sobu. Njezino otvaranje više puta najavljivalo se iz Hrvatskog narodnog kazališta, ali se to, iz do kraja nikada jasnih razloga, još nije dogodilo. Također, mislio je Mioč i na svake godine obećavani znanstveno-književni skup posvećen Brešanu. Spominjali su se nazivi: Brešanov svibanj, Brešanovi dani, ali ni od toga nije bilo ništa.
-U Hrvatskoj nikada nije bilo dobro pisati dobro o djelima Ive Brešana – ironiča je bio Mioč, a kao posve suprotan primjer naveo je slučaj direktora jednog poljskog kazališta koji je na prijelazu iz 1999. u 2000. godinu želio na scenu postaviti komad kojim bi se obilježila ta milenijska smjena. Našao ga je u novijoj Brešanovoj drami Ledeno sjeme, iako ona nikada nije bila uprizorena u Hrvatskoj.
-Taj je direktor kasnije napisao kako je u europskoj književnosti tražio djelo koje će obilježiti dva stoljeća, a našao je Ledeno sjeme koje premošćuje dva milenija – istaknuo je Mioč.
Prisjetio se Mioč i kako je Brešan, nakon 24 napisane drame i razočaranja koja je doživio kada na sceni, nakon svakojakih redateljskih intervencija, ne bi prepoznao svoje djelo, odustao od te književne vrste te se okrenuo prozi. Sjetio se i književnikove strasti prema filmovima koje je svakodnevno gledao i u Zagrebu gdje se preslio koji mjesec nakon smrti supruge Jele Godlar-Brešan. Nije zaboravio ni Brešanov humora, moral i dobrotu, zafrkanciju i proste riječi s kojima nije bio štedljiv kada je trebalo.
A kako o književnicima ipak najbolje govore njihova djela, Mioč je zajedno s glumcem Matom Gulinom i radijskom voditeljicom Marijanom Pivčević pročitao i nekoliko ulomaka iz drame Anera.
