Ima stvarno nešto u toj jeseni šta u čoviku pobudi emocije, sjetu, učini od njega melankolika. Nakon ljeta kad sve pršti životom, suncem i vrevom, dođe listopad, dođe studeni, počnu kiše. Dok jugo nesmiljeno lupa i zviždi svoju pismu iznad kanjona, kiša pada i pada. Oluci poput bubnjeva odzvanjaju i ne daju mira. Rano zanoća, navuče se mrak, ulice opuste. Nigdi nikoga. Nema čak ni pasa lutalica. I oni potraže negdje zaklon, nekakvo utočište gdje ih možda slučajni prolaznik počasti koricom kruha.
Osmoga studenoga, petak, bio je kišni dan. Široke drniške ulice tihe, gotovo da i nema auta i ljudi. Ljuljaju se lampe, a svjetlo se zaigra i stvara čudesne odsjaje na mokroj cesti. Najednom naiđu neki mladi ljudi i uđu u jednu prelijepu osvijetljenu zgradu, Gradski muzej. Jedan po jedan, sakupi se dosta svijeta. Nije im smetalo jugo ni kiša. Došli su u Gradski muzej Drniš na otvorenje izložbe “Oružje iz fundusa Gradskog muzeja Drniš”.
Vridni kustos Davor Gaurina priredio je izložbu svega onoga što Muzej ima. Lipa brošura, bolje rečeno mini knjiga, sve tumači, koje oružje, kakvo oružje, od kada. Zanimljivo je da izložaka ima sa svih područja bivše općine Drniš, Siverića, Pokrovnika, Kričaka, Trbounja, Pakova Sela, Drniške Gradine.
Kako god je vrime išlo, tako su i oružja bila sve modernija i ubojitija. Uvik su to bila oružja strana, venecijanska, turska, austrijska, njemačka, talijanska, uvik je neko strani ode ratova i tuka se. Ima ponešto i iz Domovinskog rata. Sama brošura je čisti znanstveni rad. Kad bi naši vridni muzealci skupili sve te radove u jednu knjigu, bila bi to lipa monografija o Gradu starom 525 godina. Gosti izložbe sve mlada čeljad. Oduševljeni opet odoše vani. Kišica je i dalje padala, a jugo udaralo. Ništa im nije smetalo. Bilo im je drago da se u Drnišu tu večer desilo nešto lipo.
Kad smo početkom godine u Šibenskom listu objavili reportažu o Drniškim navijačima DOŠK-a i razgovor s veteranima Doška, Antom Vukušićem Burom i Zvonkom Ćurkovićem Bojanom, nismo ni slutili da će to biti zadnji javni istup našeg Bojana.
Umro je u ponedjeljak u 85. godini života. Živio je tipični drniški život, odrastao u sirotinjskoj obitelji, volio svoj Grad i svoj DOŠK. Dugo godina je igrao za DOŠK, čuvao njegov gol i bio idol nama mulcima iz susjedstva. Vrstan metalac, zanatlija, stasit, atlet, obožavao je svoj klub. I on i svi njegovi suigrači bili su pravi amateri, zaljubljenici u nogomet, Podvornicu, DOŠK. Nikad nisu štedili znoja i vremena za svoj klub.
Kad smo se zadnji put sreli na igralištu, Bojan je lagano ušao na teren, s pažnjom i nježnošću je dotakao stative koje su mu život značile. Gotovo da su suze potekle. Gledao je u novu svlačionicu i pričao o onoj staroj, onoj u kojoj je on bio i njegovi prijatelji, Stipica, Patina, Toto, Čajo, Bure, Duca, Srećo, Mopa i mnogi drugi.
Sad je tu nova svlačionica, moderna, sad su tu tribine i svjetla. S tugom je Zvonko kazao: - E moj dragi, od cile one generacije samo ja još živ! I nije mi ža ni kapi prolivenog znoja za DOŠK. Ponosno se slikao uz stative. Pomislio bi čovjek, izvest će paradu.
Čitav život volijo je DOŠK, svoj Grad, svoju suprugu Mariju i svoje ćeri Majdu i Antonelu, svoju unučad i zetove. Poput većine Drnišana i njemu je obitelj bila svetinja. Mnogim ljudima je napravijo bezbroj zanatlijskih usluga, kad god je trebalo. Kad je primao priznanje na proslavi 100 godina DOŠK-a, bio je silno ponosan. Vjerujemo da je i sada u velikom DOŠK-ovu timu na nebeskim terenima. A ode doli, uvik će biti nas koji ćemo se s radošću sićati našeg Bojana!
