Vidili ste, svitu moj, kad god pišen o Drnišu, pari se ki da san se uzdrća od lipote. Budem pun zanosa. To je istinski usud malih mista. Jednostavno, zavoliš ih svin šutom, i onda ta ljubav traje dok traješ i ti. Nisi nigdi iša iz Drniša nega kad si baš mora, za vrime studija i za vrime rata. Tako si upozna sve ljude, sve generacije i sve komšiluke. Ja mogu napamet, rekli bi sad virtualno, šetat gradom, ulicu po ulicu, i sve kuću po kuću nabrajat ko je u njoj sta, ko živijo, ko se volijo, rodijo i umra. Zna bi jesu li imali pasa, jesu li držali blago, ko je s kim ljubova. To je prednost malih mista.
Eto, naprimjer, Zagreb. Dite u Zagrebu more volit svoj grad. Volin ga i ja. Svedno će u njemu bit dijelova koje nikad neće obać pa da živi u njemu pet života. On neće znat u kojoj je kući carevala tuga, on neće znati ko je lipo piva nediljom na Poljani dok bi se činili đirevi gori doli i prepričavao protekli tjedan. Zato ja obožavan ovo svoje malo misto i sav se isprezumim kad o njemu pišem. I kad se ništa ne zbiva, volin prošetat po Gradu. Volim te ulice. Volim ih jer sam na njima proveo svoje djetinjstvo, svoju najraniju mladost. Volim ih kad se ujutro bude okupane suncem što se lagano pomalja iznad Svilaje, kad preko dana po njima klize automobili i kad pod svjetlošću neonskih lampi zamiru u dubokoj noći. Zna sam rado spomenit 526 godina od prvog spomena Grada. Otada je bilo svega. Bilo je nebrojeno ratova, okupacija, stradanja, minjali su se osvajači, ali drniški čovik je odolijevao. Rado bih uvik spomenio i priko 160 godina Puhačkog orkestra, priko 150 godina Gradske knjižnice, priko 100 godina DOŠK-a, priko 70 godina Osnovne glazbene škole Krste Odaka. Toj plemenitoj rang listi došlo je vrime da se pribroji i 60 godina od osnivanja Gradskog Muzeja Drniš.
Zavidna zbirka
Ja imam sriću, prije bi reka privilegiju, da čitav život živim uz rub prekrasnog kanjona Čikole, nedaleko zgrade Muzeja. Naprosto, doživljavam ga kao konstantu u svome životu, kao dobrog susjeda. Još ka mulac zna san se često spuštat uskom kamenitom ulicom do Muzeja. Uvik bi tu vidijo jednog starog pogrbljenog gospodina kako sa žarom lista knjige i stalno nešto piše. Bijo je to šjor Nikola Nine Adžija koji je svoju veliku kuću u cijelosti darovao svome Gradu i narodu. Njegova plemenita gesta klica je nastanka Muzeja. Bio je to erudita koji se družio s Meštrovićem, obrazovani čovjek koji je znao što je to baština jednog naroda u svakom pogledu. Sam je stvorio zavidnu zbirku muzejskih artefakata i sve to ostavijo svom gradu. To je gesta koja svojom veličinom nadrasta vrijeme. Tako je od 2. srpnja 1960. godine pa do danas Muzej rastao i izrastao u vrlo respektabilnu kulturnu instituciju. Minjale su se forme organizacije, ali Muzej i muzealci nisu posustajali. Prostor se proširio, oplemenio, uredio, a onda je došao rat. U ratu je došlo do temeljite pljačke i devastacije svega vrijednog što je Muzej imao. I to je prebrođeno, sanirano, veći broj eksponata je vraćen, no mnogi izlošci i dalje su u nepoznatim rukama.
Ekipa muzealaca koju su činili arheolog Joško Zaninović, povjesničar prof. Davor Gaurina i kustosica magistra Antonija Tomić veliku su pažnju posvetili uređenju prostora i sređivanju svih zbirki koje Muzej ima. Meni se čini, ili je to samo plod moje višedecenijske zanesenosti, da su naši muzealci pronašli valjan način funkcioniranja u sretnom zajedništvu i s Nacionalnim parkom Krka i svim ostalim kulturnim institucijama u Gradu. Od davne situacije ("šta će njima Muzej") došlo se do stanja da se naš Muzej konzultira i prepoznaje kao relevantna muzejska institucija i na nivou cijele Hrvatske. U ponediljak se skromnom svečanošću podsjetilo na prijeđenih 60 godina i konstantan rast u Muzeologiji. Prilog tome je i zbornik uz prigodni skup i Katalog prigodne izložbe. Šteta što je Crovid 19 sveo broj posjetitelja na minimum. Da ste sve to vidili, ne bi mi zamirili šta se vako zanesem kad govorim o svom Gradu.