Među šibensko-kninskim HDZ-ovcima kružila je pošalica - "Najprije smo imali baraku, pa smo dobili stančić, a sad imamo kulu". Bila je to zgodna igra riječi, odnosno prezimena tri utjecajna člana stranke od kojih su dva bili župani - Gordan Baraka i Duje Stančić koji ga je zamijenio - te trećeg, Ante Kulušića, koji je bio najutjecajniji, neka nikad nije bio župan. On je župane stavljao i skidao. No, Baraku nije, Baraku je i stavio i skinuo - poslije, kada se "oteo kontroli" - njegov prethodnik Ivo Baica.
Bilo je to vrijeme kada se župani nisu birali izravno, kao danas, vrijeme unutarstranačkih obračuna, i slabih gradonačelnika i župana koji nikad nisu znali hoće li "preživjeti" iduće zasjedanje skupštine ili Gradskog vijeća. Mandate do kraja nisu izgurali ni HDZ-ov gradonačelnik Franko Čeko ni SDP-ov Milan Arnautović. Bio je to buran i turbulentan početak tisućljeća u šibenskoj politici, u koji se uklopio i Gordan Baraka koji je krajem 2006. godine imenovan povjerenikom Vlade u općini Rogoznica, u kojoj je prethodno raspušteno Općinsko vijeće.
Korak ispred drugih
Taj je posao očito obavio dobro, kazao je, jer je na izborima pobijedio HDZ predvođen Sandrom Jakelić kojoj - usput - nitko nije predviđao da će na tom mjestu dočekati kratke rukave, a ona je ostala sve do danas. Baraka je nakon toga imao još jedan kratki izlet u politiku - bio je HSP-ov kandidat za župana 2009. godine. Stranačke mašinerije bile su jače, u drugi krug prošli su SDP-ov Duško Živković i HDZ-ov Goran Pauk. No, Baraka nikad nije bio baraka, on je u šibenskom političkom životu prije bio Dom kulture s vodoskokom. Kao što je na Fejsu napisala kolegica Jadranka Klisović, bivša novinarka Vjesnika, nekadašnji je HDZ-ov župan "uvijek bio korak ispred drugih i vrimena u kojem je živija".
Današnjim novinarskim generacijama to će izgledati neshvatljivo, ali Baraka je u vrijeme dok se naše političarske vedete nisu niti javljale na brojeve mobitela koje nisu imali memorirane, a brojevi su im bili i najčešće tajni, novinarima nedostupni, prvi uveo praksu pisanja priopćenja i sazivanja redovnih konferencija za tisak. Na kojima se župana moglo pitati sve i svašta, što je u ono vrijeme, bez interneta i web-stranica, bio revolucionarni pomak u komuniciranju s javnošću. Drugi su od novinara bježali kao vrag od tamjana, ali ne i Baraka. To mu je donosilo popularnost, ali i podozrenje u HDZ-u u kojem većina na takav stupanj "liberalizma" nije gledala baš blagonaklono.
Poduzetnik 'u bari'
Danas to zvuči smiješno, ali u to vrijeme - Baraka je župan postao u proljeće 2000. - se pozivanje na Istru i isticanje županije Istarske kao primjer u organizaciji, poticanju poljoprivrede, turizma, malog poduzetništva, osnutku tehnoloških kampova, korištenju pretpristupnih fondova, EU sredstava, u HDZ-ovim krugovima gledalo kao na "kontrarevoluciju" i "heretizam".
No, u tom i jest bio dobar dio nesporazuma između Barake i njegova okruženja. On je, u prvom redu, bio i ostao poduzetnik, čovjek koji je vidio svijeta i kapetan koji je preplovio mora. Ovdje ga je čekala "mala bara a u njoj puno krokodila". Gordan je iz nje izišao i posvetio se onome što je znao najbolje - biznisu, obitelji kojoj ga je razdijelio još za života, pripremivši sinove da ga naslijede i nastave, Udruzi pomorskih kapetana, svom vinogradu i maslinama na Prižbi među koje se povukao poput Dioklecijana.
Adio, kapetane...