Ovih dana, kada svi s spominju Istru, i kada s ponosom govore kako smo je mi u županiji Šibensko – kninskoj i Dalmaciji dostigli, barem što se tiče kvalitete maslinovog ulja, a sve više i vina, prigoda je sjetiti se i ljudi koji su tu Istru stalno spominjali i isticali je kao uzor. Jedan od njih svakako je i bivši i sada već nažalost pokojni Šibensko – kninski župan Gordan Baraka, kojem su u njegovom kratkotrajnom mandatu, s početka milenija, usta bila puna Istre – stalno ju je isticao kao uzor koji i mi, ratom poharana županija, dotad pretežito industrijski orijentirana, trebamo slijediti. Imao je Baraka u tome potporu i Drage Matića, svog tadašnjeg pročelnika Razvojne agencije Šibensko – kninske županije, a upravo za to vrijeme, prije dvadesetak godina, vezuju se i programi poticanja sadnje vinograda i maslina, u Šibensko – kninskoj županiji, te poticanja razvoja uljara za preradu. Koje su danas nakon gotovo četvrt stoljeća, počela donositi prve plodove. Ili bolje reći, na punom su rodu!
Poljoprivreda i turizam
Baraka je, naime, povlačeći se iz politike, i sam krenuo djelatno u poljoprivredu, kupujući od Jadranske banke zapušteno zemljište bivše ‘Šibenke‘ na Prižbi, na putu za Jadriju, na kojem je podigao vinograd. Kojeg danas s velikim uspjehom obrađuje i proizvodi izvrsno vino njegov sin Filip, u butik vinariji koju također s uspjehom vodi već godinama. I prima u njoj turiste, koji dolaze na izlete i kušanje vina. Tako je jedan nominalno poljoprivredni objekt u isto vrijeme postao i turistički, što je školski primjer kako se te dvije djelatnosti spajaju i sljubljuju. Isto kao i u vinogradu ‘Tastamenta‘, u Donjem Polju, kojeg su na sterlištu nekadašnje JNA podigli dotadašnji ugostitelji, braća Kursan, također uz pomoć poticaja županije Šibensko – kninske i ministarstva poljoprivrede početkom stoljeća. ‘Testament‘ je danas u vlasništvu jednog švedskog fonda, ali u njemu rade naši ljudi i naša domaća pamet proizvodi izvrsno vino. Njihov ‘Rose‘ od babića što ga je napravio enolog Juraj Sladić i njegova ekipa dobio je prije neki dan zlatnu medalju za kvalitetu u Bruxellesu. Isto kao i Rose Škovina iz Oklaja, kojeg je proizvela obitelj Škovrlj, uz pomoć vrhunskih enologa – opet domaća pamet i tradicija – profesora doktora Željka Andabake, koji je kao Drnišanin izvrstan poznavatelj autohotnih sorti, plavine koja čini 80 posto ovog rosea, i enologa Viktora koji je autor ovog vina. Tomislav Tukić iz Splita, koji je Škovrlj po majčinoj lozi, je čovjek koji je organizirao čitav ovaj posao u Promini, na obiteljskoj djedovini, zajedno sa svojim nećacima, koji također dolaze iz nekih drugih svjetova – Damirom Škovrljem, brokerom, koji je dakle financijaš kao i Tukić, te Brankom Škovrljem, neurokirurgom. Tako se za jednu malu Prominu čulo čak i u velikom Bruxellesu, a nama ovdje ulilo još jednu dozu ponosa i samopouzdanja – nemamo se čega sramiti. Od našeg lasina i plavine mogu se praviti vrhunska vina. A od zemlje se, uz turizam i poljoprivredu, može i živjeti.
Snovi postali realnost
Jer, pored vina koja su ime Promine i Donjeg polja pronijeli do Bruxellesa, ime Vodica i Zečeva, te Grabovaca, pored kojih imaju maslinike do New Yorka su pronijeli Tomislav Duvnjak, Domagoj Živković, Damir Buntić, te Mile Bilić iz Krkovića, za svoja vrhunska maslinova ulja, najbolja – ili među najboljima – u svijetu. To je nešto o čemu smo nekad mogli samo sanjati, i što je, kada je o tome pričao Gordan Baraka prije 20 – ak godina, zvučalo kao puka predizborna demagogija, iz usta političara koji se pripremaju za izbore. Danas je realnost, kao što je realnost robinzonski turizam koji Krešimiru Urodi u Pirovac dovodi goste koji spavaju u apartmanu u njegovom masliniku. A ujutro idu na kupanje i objeduju u restoranu u kojem se toči njegovo maslinovo ulje, možda baš od onih maslina među kojima su noćas spavali. Do jučer je to bila zgodna marketinška priča, danas je realnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....