Splićanka Ivana Rakuljić ne odaje dojam žene iza koje je period u kojem se istodobno pripremala i za život i za smrt. Doista, na njenom vedrom licu ne ocrtavaju se patnja i muka, ali su upisane u tijelo kao krvotočna povijest.
Ovo vam je fasada izvana, a iznutra je druga priča, mene pola nema, nemam jajnike, nemam mišiće na leđima, nemam dojke, limfe nemam, pola me fali – odgovorila je naša sugovornica jednoj ženi na šalteru koja je s istim čuđenjem, kao i mi, primijetila da Ivana ne izgleda kao žena iza koje je borba s karcinomom dojke.
Ova 46-godišnjakinja – koja sebe voli opisati kao majku 11-godišnje curice koja je u pubertetu a njena mama u klimakteriju – nema problema javno pričati o svojem bolnom iskustvu s kojim se, nažalost, suočavaju brojne žene u Hrvatskoj.
– Prije nisam razmišljala ni razgovarala o karcinomu, ali nakon što sam postala njegova žrtva ne prihvaćam stigmu. Ja pričam o tome. Morate pričati o tome otvoreno, ne možete to kupiti u sebi jer ćete eksplodirati – rekla nam je Ivana. Svoju borbu s opakom bolešću našoj sugovornici lakšim čini članstvo u splitskoj udruzi "Caspera" koja pomaže ženama koje prolaze kroz iskustvo liječenja od kancera.
Važnu ulogu u ranom otkrivanju raka dojke ima samopregled grudi te redovite ultrazvučne i mamografske kontrole. Svaka žena bi trebala uvidjeti važnost redovitih pregleda te znati prepoznati sumnjive promjene na dojci, kako bi mogla zaštiti svoje zdravlje. Ivanino svjedočanstvo može poslužiti samo kao razlog više svim ženama za predostrožnost.
Sjećate li se dana kada ste otkrili da imate rak?
Da, jednog dana u petom mjesecu 2017. godine. Ujutro u pet sati u krevetu sam napipala kvržicu, međutim ta kvržica nije nestajala i popodne istog dana unutarnji glas mi je rekao da nešto nije u redu. Doktorica me primila i pregledala. Ni na kraj pameti mi nije bilo da je to nešto veliko, nakon sedam dana sam saznala dijagnozu i život mi se promijenio skroz.
Kako je dijagnoza promijenila Vaš život?
U početku je bilo strašno teško. Moja dijete je tada imalo 4 godine. U zraku je visio upitnik hoću li umrijeti od karcinoma. Postavljala sam samoj sebi pitanje: pa zar se to događa meni! Ni u najluđim snovima mi to nije prošlo kroz glavu svih tih godina. Međutim, bila je to borba s kojom se trebalo uhvatiti u koštac i na kraju, nakon svega, naučite cijeniti male stvari, budete bolji prema samom sebi.
Možete li reći koje su stvari za Vas u tim trenucima život činile boljim?
Zbilja male stvari. Na primjer to što je danas sunčan dan, što možete otići na kavu s prijateljicama, što vam dijete nacrta neki crtež. Moja kćer bi mi čestitala majčin dan crtežom na kojem bi pisalo “Ti si moj uzor” ili “Moja mama je moj heroj”. To su sitnice, ali meni su značile premnogo.
Želite li nešto reći o procesu liječenja?
Kad sam saznala za dijagnozu imala sam operaciju. Zatim sam tri godine pila lijekove bez kemoterapije, hormonske lijekove jer je moj karcinom bio hormonski ovisan. Nažalost, nakon tri godine došlo je do reprize, karcinom se vratio. Ja ga nisam napipala nego sam otišla na redovan ultrazvuk dojki, i u limfi ispod ruke je nešto bilo. Punkcija je pokazala da je to karcinom. Tada je krenula kemoterapija, nakon prve kemoterapije sam mislila da ću umrijeti.
Proces kemoterapije je bio toliko bolan?
Meni se tijelo raspadalo. Imala sam rane u grlu, iz noktiju mi je izlazio gnoj, otpali su mi nokti, sva kosa, obrve i trepavice. Periku nisam nosila, sam osjećaj da moram staviti nešto stranu na glavu mi je bio neugodan. Kemoterapija je trajala dobrih 6 mjeseci.
Sam početak je bio najteži, prva crvena "paklena" kemoterapija je bila strašna, onaj tren kad sam je dobila, ležite na stolicu i fiziološka tekućina u kojoj je lijek vam ide u venu. Prva kemoterapija se zove crvena, jer ide crvena tekućina. Četiri crvene koje se primaju svako dva tjedna, i onda nakon toga ih je bilo 12 lakših koje se primaju svaki tjedan, zatim idu injekcije.
Što Vam je u takvom stanju pomoglo da nastavite borbu?
To što sam imala malo dijete, i što sam morala ostat živa radi nje. Stalno mi je bilo u glavi: što ako se meni nešto desi, što će biti s njom? Snaga mi je bila ona, i to mi je bila linija vodilja. Pomogla mi je želja da sutra vidim svoje dijete u haljini,u vjenčanici, da doživim da završi fakultet, s diplomom u ruci, da doživim da ona ima svoje dijete.
Kako se borba s karcinom kroz sve te godine odrazila na Vaše dijete?
Ona je bila mala. Prvi put je imala 4 godini, a drugi put kad se karcinom vratio 7. Prvi put joj nisam rekla za bolest. Službena priča za nju je bila da sam pala, imala sam ožiljak i morala sam na operaciju. jednostavno, bila je premala. Međutim, kad se dogodilo drugi put, tad nije bilo tajni.
Djeca su toliko informirana da ne možete ništa sakriti. Objasnila sam joj da mama mora dobiti lijek od kojeg će otpasti kosa. Ošišala sam se na kratko kada je počela kemoterapija. Kada je krenula otpadati kosa napravile smo show. Ona je uzela mašinu i obrijala me.
Relativno dobro je prihvatila iako je jednom došla i rekla: "Mama jel tako da ti nećeš umrit." Na što sam je ja pitala odakle joj takva ideja? "Ali mama, Klarina baka je imala škorpiona i umrla je" odgovorila mi je. Ona moju bolest nikad nije zvala rak ili karcinom, ona je to zvala škorpionom.
Kako vam je pomogla udruga Caspera?
Casperu sam vidjela zahvaljujući Facebooku. Prošlo je dvije godine dok nisam odlučila otići u udrugu i učlaniti se. Pomogla mi je i pomaže ta odluka. Upoznala sam predivne žene, stvorila nova prijateljstva na našim druženjima. Tko god ima ovakav problem moja preporuka je: učlanite se, družite se, život će vam biti puno kvalitetniji!
Želite li nešto poručiti ženama koje se bore s karcinomom?
Žene, budite pozitivne i optimistične, karcinom nije tabu tema, pričajte o njemu, morate izbaciti to iz sebe. Pregledavajte se, idite na redovno na preglede, nemojte misliti ako dugo dojite da ste zaštićene, ako se na vrijeme otkrije nema straha, ali pazite. Ako ste u fazi liječenja, pričajte o tome, nemojte se zatvarati, živite život.