stdClass Object
(
[id] => 624374
[title] => Osebujni bolski umjetnik golim rukama radi svoje kapitalno djelo; Noćenje će koštati čak 3000 eura, iako je za opremanje dosad uloženo manje od 500 kuna
[alias] => osebujni-bolski-umjetnik-golim-rukama-radi-svoje-kapitalno-djelo-nocenje-ce-kostati-cak-3000-eura-iako-je-za-opremanje-dosad-ulozeno-manje-od-500-kuna
[catid] => 264
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
- Ma o čemu će ti bit ovi članak? Kako neko gradi kuću?! Ne razumin. Šta tu ima bit čudnoga – sumnjičavo nas je, ispod oka, pogledao Ivica Jakšić Čokrić Puko, poznati bolski antifašistički umjetnik - kipar i pjesnik, teatarski avangardist, ujedno i borac protiv turizma, demokracije i Coca-Cole.
Reakcija osebujnog umjetnika na novinarsku znatiželju bila bi možda i razumljiva da je riječ o kakvoj "običnoj" kući, a ne o projektu koji počiva na ideji "stambenog antiturističkog antimuzeja, osim u slučajevima kad taj turist plati 3000 eura dnevno kako bi, primjerice, boravio u apartmanu 'Muzej Zlatnog rata' ili 'Ratni muzej' ili u onome imena 'Zoološki vrt'".
E, upravo nam je tim riječima vizionar i neimar Puko objasnio misao vodilju projekta koji, pazite sad, realizira sam. Sam samcat.
Zato i njegova, naizgled bahata opaska "ali najprije će me morat zamolit da mu iznajmin za 3000 eura", ne izaziva šok i nevjericu. Jasno je da u Pukota ništa nije po svaku cijenu, a kamoli sloboda i nesputanost njegova življenja otkako je prije 64 godine došao na svijet u Bolu (odnosno supetarskom rodilištu).
Znoj i žuljevi
Stambeni antituristički antimuzej na bolskoj adresi Davidova cesta 1 njegovo je kapitalno djelo. Sve što zna i što je napravio za života utkat će u pore svoje, kako joj tepa, štalice.
Ponajprije vlastitim znojem i žuljevima, što uporno i radi posljednjih šest mjeseci. Zato mu pomalo i smetaju svi oni, bilo da je riječ o domaćima ili stranima, koji svakodnevno navraćaju na njegovo prostrano imanje nakon što najprije znatiželjno povire kroz kamenom opasan ulaz. Čak i neki prijatelji, koji, priča, dođu i kažu: ”Sruši ovo sve i napravi apartmane”.
- Žive 50, 60 godina sa mnom i ne shvaćaju što ja to radim niti što ja to mislim. To je strašno – vrti glavom Puko, provodeći nas velebnim, još uvijek ruševnim zdanjem na čijoj je fasadi utisnuta 1819. godina.
- Najveće je što smrtnika može dopasti u životu projektirati grad. Malo je u povijesti bilo tih sretnika. Jedan od njih bio je Neron. Opraštam mu čak i to što je spalio Rim (da bi izgradio novi), jer izgradnja (grada) najveći je izazov. Ja svakako neću dobiti projekt: Grad. Ali zato gradim kuću (četiri kućice) kao grad.
Skalinada (prilaz trgu), vlastiti Central park - trg (terasa s murvom) i katedrala (komin) s visokim tornjem (dimnjakom) – slikovito opisuje, ukazujući na gustirnu tik do ulaza u stambenu kuću: "Duboka je tri i pol metra, potrošio sam svu vodu iz nje, sad je treba očistiti". S lijeve strane ulaza, u kamenoj vaci napravit će i "svoj mali vrtlić s dva pomidora, malo petrusimula i dva struka marihuane".
Bit će to, već sada je lako naslutiti, jedna bajka usred Bola – Pukotovi dvori, u kojima će, sjedinjeni, prodisati otočni duh i tradicija, dakako i djela poznatog bolskog umjetnika, konačno u adekvatnom (čitaj njegovu) prostoru.
Eksponati su uskladišteni na nekoliko adresa, biblioteka je ogromna, starinski namještaj odavno čeka... U zidinama u dvoru već su isplanirane niše za skulpture, u najvećem od četiri kamena objekta Puko će smjestiti galeriju, u čijem će jednom dijelu objesiti luster od 2,70 metara, vlastiti ručni rad, koji je izlagao u Veneciji.
Naći će se tu i kamena ploča iz 1995., prvi spomenik grafitu na svijetu, koji je na fasadi bolskog kina postavio s konceptualnim umjetnikom Bracom Dimitrijevićem. Krasila je kino sve dok nije promijenjena, pa gradonačelnik od tada, kaže, ne da da se ploča ponovo stavi.
Doša san na svoje
- Do sada sam bio u deset, dvanaest raznih prostora koje bih sredio, uredio, ali bi me na kraju iz njih izbacili. I onda unutra, uglavnom, radili apartmane. A mater me odavde neće izbaciti... - uz smiješak će Puko, objašnjavajući da mu se posrećilo dobiti u ruke i renovirati, ma što renovirati, ponovo izgraditi veliko imanje ponad Lože, u starome dijelu Bola.
Dovoljno blizu, a opet dovoljno daleko od središta mjesta ("što dalje od centra, turističkih urnebesa, destinacijskih večeri i domaćih delicija").
- Ovo sam kupio, prodao mamino. Mama je vlasnik, ja tu samo radim. Tu je živio jedan stari Boljanin, Miko Miloš Špierac, koji je bio poznat po tome da je uvik govorio da on ne zna ča ne zna.
A u čemu je zapravo štos?! Mi smo u rodu... Moja teta s očeve strane bila je Miloševa, a meni mater, lukava je to žena, uvik govori: "Gori si od Mike Miloša Špierca. Ti sve znaš, ti ne znaš ča ne znaš". On mene zaj.... s tim, ali evo, doša san na svoje – stoji Puko nasred vlastitoga trga na Davidovoj cesti 1, a pogled mu leti čas lijevo, čas desno. Pa se prisjeća početka radova prije pola godine...
- Izbacili smo odavde 120 kubika šuta, iskidali šest metara drva, bilo je bršljana, cili prostor bio je zatrpan svim i svačim. Sve je bilo obraslo...
Kad dođu ljudi, ma i sami Boljani, ostanu u čudu kako već sada sve ovo izgleda. Svi znaju da radim sam, da su to četiri kuće, i onda dođu i pitaju: "A je ovo tvoje? A jel ovo? A ko ti je ovo napravi?" Sad ja svaki put moram objašnjavati... Da van je samo bilo vidit kako je sve na početku izgledalo u ovoj glavnoj kući - kuhinja, konoba, škrape pokrivene daskom da se može naslonit nešto.
Pa ja sam tu četrnaest dana samo radio iskope kako bi poravna pod i dobio visinu. Pun k posla, kažu mi. A ja im velim: "Dođem ujutro na gradilište, posao sjedi na gustirni i ceri mi se. Ja mu priđem, pogledam ga u oči, a posao se usere u gaće!"
Jedan čovjek, radeći svaki dan, može u godinu dana napraviti jedan omanji gradić – rezonira Puko ističući kako je, otkad se bavi građevinarstvom, shvatio: "Oni koji mogu dobro voditi gradilište, mogu voditi i državu.
Najbliže je tom idealu – pored svih dosadašnjih voditelja 'Mile nam naše' (ekonomista, odvjetnika, skladatelja, oficira, zločinaca i ostalih) – bio bravar”.
Kad je prije šest mjeseci zasukao rukave, te svakodnevno, čak i cijelo ljeto po najvećem zvizdanu (od ranoga jutra do ručka, pa opet od četiri, pet poslijepodne dok ne padne mrak), krenuo preko ruku prebacivati na desetke kilograma teške komade isklesanog kamena, čistiti, kopati, bušiti, brusiti..., procijenio je da će mu trebati godina dana da završi posao. I to uz silna ograničenja...
Muška špilja
- Danas na ledini kuću digneš u petnaest dana, a ovde ne moreš pristupiti. Sve na ruke.... Počeo sam raditi u razdoblju kad se ne mogu raditi teški, ozbiljni poslovi, jer je to zabranjeno u turističkoj sezoni.
Zbog sezone sam radio sve što ne šuška, što ne stvara prašinu, buku... Pa Venecija cilu godinu šuška 24 ure dnevno, Barcelona šuška 25 uri dnevno... A šta mi radimo?! Mi zaustavljamo život da bi primili neke koji su se došli odmoriti od šušura u svom tradicionalnom životu. I sad to treba, što?! Ma ne treba ništa, to smo im mi omogućili – ljuti se Puko, dodajući da istovremeno projektira i radi.
I svaki namirnik mu smeta izuzev njegova prijatelja Dorota (op.a. Doro Adulmar), supervizora stambenog antiturističkog antimuzeja ili Đure (ne bi s prezimenom u novine), najboljeg, veli Puko, kamenara na Braču, koji je njegovo zdanje već okarakterizirao kao "Man cave" (“Mušku špilju”).
- Pazi, ja san kupio imanje od Mike Miloša Špierca koji nije zna ča ne zna. Ja znan sve, a Doro zna više od mene. U tehničkom smislu. On je specijalist za vodu, struju, kanalizaciju... - hvali prijatelja Puko, podastirući svoju građevinsku filozofiju.
- Ovo je održiva gradnja, tako su se dvorci gradili. Nije se naručivao kamen nego se uzimalo ono što je bilo uokolo terena gdje se gradilo. Ništa mi ovdje ne treba, ja samo radim ono što je bilo. Sve će ostati u izvornom obliku, naravno da će se popraviti i dovesti u red ono što je potrebno. Posvuda uokolo bit će moji eksponati, svugdje će biti krevet, svugdje ćeš se moći oprati ili ići u zahod. Ne planiram ja ništa, nisam ni ovo planirao, ali osnovni mi je plan svaki dan doći tu i nešto odraditi. To me čini zadovoljnim – priča nam dok njegovu građevinskom podvigu nazdravljamo odličnom travaricom. Žuti se od šafrana, baš kao i komadići keramike koju je ugradio u mozaik vanjskog toaleta s tušem, prvu završenu prostoriju.
- Prijateljica Tamara donijela mi je iz Barcelone Gaudijevu keramiku, koja se proizvodi i danas, a koristio ju je čuveni španjolski arhitekt. U zahodu ima i pločica koje su proizvodili zatvorenici na Golom otoku. Ma donili mi ljudi 200 metara četvornih različitih pločica. Još uvijek imaju stvari koje nisu bacili... Jednu jedinu špinu sam kupio. I to je koštalo 460 kuna!!! Da ne poviruješ – govori nam Puko, napominjući kako je otvoren za donacije u vidu slavina, tuševa, bojlera, bilo kojih građevnih materijala...
Svaki ozbiljan sponzor dobit će, namiguje, zlatnu pločicu na trgu njegove štalice.
I kad će štalica biti gotova?
- Gotova je, samo je još treba dovršiti!
- Ma o čemu će ti bit ovi članak? Kako neko gradi kuću?! Ne razumin. Šta tu ima bit čudnoga – sumnjičavo nas je, ispod oka, pogledao Ivica Jakšić Čokrić Puko, poznati bolski antifašistički umjetnik - kipar i pjesnik, teatarski avangardist, ujedno i borac protiv turizma, demokracije i Coca-Cole.
Reakcija osebujnog umjetnika na novinarsku znatiželju bila bi možda i razumljiva da je riječ o kakvoj "običnoj" kući, a ne o projektu koji počiva na ideji "stambenog antiturističkog antimuzeja, osim u slučajevima kad taj turist plati 3000 eura dnevno kako bi, primjerice, boravio u apartmanu 'Muzej Zlatnog rata' ili 'Ratni muzej' ili u onome imena 'Zoološki vrt'".
E, upravo nam je tim riječima vizionar i neimar Puko objasnio misao vodilju projekta koji, pazite sad, realizira sam. Sam samcat.
Zato i njegova, naizgled bahata opaska "ali najprije će me morat zamolit da mu iznajmin za 3000 eura", ne izaziva šok i nevjericu. Jasno je da u Pukota ništa nije po svaku cijenu, a kamoli sloboda i nesputanost njegova življenja otkako je prije 64 godine došao na svijet u Bolu (odnosno supetarskom rodilištu).
Znoj i žuljevi
Stambeni antituristički antimuzej na bolskoj adresi Davidova cesta 1 njegovo je kapitalno djelo. Sve što zna i što je napravio za života utkat će u pore svoje, kako joj tepa, štalice.
Ponajprije vlastitim znojem i žuljevima, što uporno i radi posljednjih šest mjeseci. Zato mu pomalo i smetaju svi oni, bilo da je riječ o domaćima ili stranima, koji svakodnevno navraćaju na njegovo prostrano imanje nakon što najprije znatiželjno povire kroz kamenom opasan ulaz. Čak i neki prijatelji, koji, priča, dođu i kažu: ”Sruši ovo sve i napravi apartmane”.
- Žive 50, 60 godina sa mnom i ne shvaćaju što ja to radim niti što ja to mislim. To je strašno – vrti glavom Puko, provodeći nas velebnim, još uvijek ruševnim zdanjem na čijoj je fasadi utisnuta 1819. godina.
- Najveće je što smrtnika može dopasti u životu projektirati grad. Malo je u povijesti bilo tih sretnika. Jedan od njih bio je Neron. Opraštam mu čak i to što je spalio Rim (da bi izgradio novi), jer izgradnja (grada) najveći je izazov. Ja svakako neću dobiti projekt: Grad. Ali zato gradim kuću (četiri kućice) kao grad.
Skalinada (prilaz trgu), vlastiti Central park - trg (terasa s murvom) i katedrala (komin) s visokim tornjem (dimnjakom) – slikovito opisuje, ukazujući na gustirnu tik do ulaza u stambenu kuću: "Duboka je tri i pol metra, potrošio sam svu vodu iz nje, sad je treba očistiti". S lijeve strane ulaza, u kamenoj vaci napravit će i "svoj mali vrtlić s dva pomidora, malo petrusimula i dva struka marihuane".
Bit će to, već sada je lako naslutiti, jedna bajka usred Bola – Pukotovi dvori, u kojima će, sjedinjeni, prodisati otočni duh i tradicija, dakako i djela poznatog bolskog umjetnika, konačno u adekvatnom (čitaj njegovu) prostoru.
Eksponati su uskladišteni na nekoliko adresa, biblioteka je ogromna, starinski namještaj odavno čeka... U zidinama u dvoru već su isplanirane niše za skulpture, u najvećem od četiri kamena objekta Puko će smjestiti galeriju, u čijem će jednom dijelu objesiti luster od 2,70 metara, vlastiti ručni rad, koji je izlagao u Veneciji.
Naći će se tu i kamena ploča iz 1995., prvi spomenik grafitu na svijetu, koji je na fasadi bolskog kina postavio s konceptualnim umjetnikom Bracom Dimitrijevićem. Krasila je kino sve dok nije promijenjena, pa gradonačelnik od tada, kaže, ne da da se ploča ponovo stavi.
Doša san na svoje
- Do sada sam bio u deset, dvanaest raznih prostora koje bih sredio, uredio, ali bi me na kraju iz njih izbacili. I onda unutra, uglavnom, radili apartmane. A mater me odavde neće izbaciti... - uz smiješak će Puko, objašnjavajući da mu se posrećilo dobiti u ruke i renovirati, ma što renovirati, ponovo izgraditi veliko imanje ponad Lože, u starome dijelu Bola.
Dovoljno blizu, a opet dovoljno daleko od središta mjesta ("što dalje od centra, turističkih urnebesa, destinacijskih večeri i domaćih delicija").
- Ovo sam kupio, prodao mamino. Mama je vlasnik, ja tu samo radim. Tu je živio jedan stari Boljanin, Miko Miloš Špierac, koji je bio poznat po tome da je uvik govorio da on ne zna ča ne zna.
A u čemu je zapravo štos?! Mi smo u rodu... Moja teta s očeve strane bila je Miloševa, a meni mater, lukava je to žena, uvik govori: "Gori si od Mike Miloša Špierca. Ti sve znaš, ti ne znaš ča ne znaš". On mene zaj.... s tim, ali evo, doša san na svoje – stoji Puko nasred vlastitoga trga na Davidovoj cesti 1, a pogled mu leti čas lijevo, čas desno. Pa se prisjeća početka radova prije pola godine...
- Izbacili smo odavde 120 kubika šuta, iskidali šest metara drva, bilo je bršljana, cili prostor bio je zatrpan svim i svačim. Sve je bilo obraslo...
Kad dođu ljudi, ma i sami Boljani, ostanu u čudu kako već sada sve ovo izgleda. Svi znaju da radim sam, da su to četiri kuće, i onda dođu i pitaju: "A je ovo tvoje? A jel ovo? A ko ti je ovo napravi?" Sad ja svaki put moram objašnjavati... Da van je samo bilo vidit kako je sve na početku izgledalo u ovoj glavnoj kući - kuhinja, konoba, škrape pokrivene daskom da se može naslonit nešto.
Pa ja sam tu četrnaest dana samo radio iskope kako bi poravna pod i dobio visinu. Pun k posla, kažu mi. A ja im velim: "Dođem ujutro na gradilište, posao sjedi na gustirni i ceri mi se. Ja mu priđem, pogledam ga u oči, a posao se usere u gaće!"
Jedan čovjek, radeći svaki dan, može u godinu dana napraviti jedan omanji gradić – rezonira Puko ističući kako je, otkad se bavi građevinarstvom, shvatio: "Oni koji mogu dobro voditi gradilište, mogu voditi i državu.
Najbliže je tom idealu – pored svih dosadašnjih voditelja 'Mile nam naše' (ekonomista, odvjetnika, skladatelja, oficira, zločinaca i ostalih) – bio bravar”.
Kad je prije šest mjeseci zasukao rukave, te svakodnevno, čak i cijelo ljeto po najvećem zvizdanu (od ranoga jutra do ručka, pa opet od četiri, pet poslijepodne dok ne padne mrak), krenuo preko ruku prebacivati na desetke kilograma teške komade isklesanog kamena, čistiti, kopati, bušiti, brusiti..., procijenio je da će mu trebati godina dana da završi posao. I to uz silna ograničenja...
Muška špilja
- Danas na ledini kuću digneš u petnaest dana, a ovde ne moreš pristupiti. Sve na ruke.... Počeo sam raditi u razdoblju kad se ne mogu raditi teški, ozbiljni poslovi, jer je to zabranjeno u turističkoj sezoni.
Zbog sezone sam radio sve što ne šuška, što ne stvara prašinu, buku... Pa Venecija cilu godinu šuška 24 ure dnevno, Barcelona šuška 25 uri dnevno... A šta mi radimo?! Mi zaustavljamo život da bi primili neke koji su se došli odmoriti od šušura u svom tradicionalnom životu. I sad to treba, što?! Ma ne treba ništa, to smo im mi omogućili – ljuti se Puko, dodajući da istovremeno projektira i radi.
I svaki namirnik mu smeta izuzev njegova prijatelja Dorota (op.a. Doro Adulmar), supervizora stambenog antiturističkog antimuzeja ili Đure (ne bi s prezimenom u novine), najboljeg, veli Puko, kamenara na Braču, koji je njegovo zdanje već okarakterizirao kao "Man cave" (“Mušku špilju”).
- Pazi, ja san kupio imanje od Mike Miloša Špierca koji nije zna ča ne zna. Ja znan sve, a Doro zna više od mene. U tehničkom smislu. On je specijalist za vodu, struju, kanalizaciju... - hvali prijatelja Puko, podastirući svoju građevinsku filozofiju.
- Ovo je održiva gradnja, tako su se dvorci gradili. Nije se naručivao kamen nego se uzimalo ono što je bilo uokolo terena gdje se gradilo. Ništa mi ovdje ne treba, ja samo radim ono što je bilo. Sve će ostati u izvornom obliku, naravno da će se popraviti i dovesti u red ono što je potrebno. Posvuda uokolo bit će moji eksponati, svugdje će biti krevet, svugdje ćeš se moći oprati ili ići u zahod. Ne planiram ja ništa, nisam ni ovo planirao, ali osnovni mi je plan svaki dan doći tu i nešto odraditi. To me čini zadovoljnim – priča nam dok njegovu građevinskom podvigu nazdravljamo odličnom travaricom. Žuti se od šafrana, baš kao i komadići keramike koju je ugradio u mozaik vanjskog toaleta s tušem, prvu završenu prostoriju.
- Prijateljica Tamara donijela mi je iz Barcelone Gaudijevu keramiku, koja se proizvodi i danas, a koristio ju je čuveni španjolski arhitekt. U zahodu ima i pločica koje su proizvodili zatvorenici na Golom otoku. Ma donili mi ljudi 200 metara četvornih različitih pločica. Još uvijek imaju stvari koje nisu bacili... Jednu jedinu špinu sam kupio. I to je koštalo 460 kuna!!! Da ne poviruješ – govori nam Puko, napominjući kako je otvoren za donacije u vidu slavina, tuševa, bojlera, bilo kojih građevnih materijala...
Svaki ozbiljan sponzor dobit će, namiguje, zlatnu pločicu na trgu njegove štalice.
I kad će štalica biti gotova?
- Gotova je, samo je još treba dovršiti!
Osebujni bolski umjetnik golim rukama radi svoje kapitalno djelo; Noćenje će koštati čak 3000 eura, iako je za opremanje dosad uloženo manje od 500 kuna
- Ma o čemu će ti bit ovi članak? Kako neko gradi kuću?! Ne razumin. Šta tu ima bit čudnoga – sumnjičavo nas je, ispod oka, pogledao Ivica Jakšić Čokrić Puko, poznati bolski antifašistički umjetnik - kipar i pjesnik, teatarski avangardist, ujedno i borac protiv turizma, demokracije i Coca-Cole.
Reakcija osebujnog umjetnika na novinarsku znatiželju bila bi možda i razumljiva da je riječ o kakvoj "običnoj" kući, a ne o projektu koji počiva na ideji "stambenog antiturističkog antimuzeja, osim u slučajevima kad taj turist plati 3000 eura dnevno kako bi, primjerice, boravio u apartmanu 'Muzej Zlatnog rata' ili 'Ratni muzej' ili u onome imena 'Zoološki vrt'".
E, upravo nam je tim riječima vizionar i neimar Puko objasnio misao vodilju projekta koji, pazite sad, realizira sa...
