- Najgore su večeri. To je doba dana kada smo Anuška i ja bili doma, kada bismo nakon lagane večere pričali, znali pogledati nešto na televiziji, prokomentirati to... Premda je ona zauvijek otišla prije pola godine ja i sada, pogotovo navečer, samog sebe znam uhvatiti kako joj nešto govorim. Onda shvatim da je više nema, da mi neće odgovoriti. Pa krenu suze. Teško je to, boli me i kad samo pričam o tome. Pa sam onda samom sebi zadao u zadatak da na spavanje odlazim već oko devet, devet i pol sati navečer. Tako ‘ubijem‘ puste večeri bez nje. Kako rano liježem, sada se po novom budim stoga već u pet sati ujutro, a onda opet pomislim na nju, jer nje i dalje nema - opisuje Duško Lokin (80), koji se nakon što se u studenom prošle godine zauvijek morao oprostiti od...