Vjekoslavu Huljić ovog smo tjedna gledali na HRT-u kao "domaćicu" u serijalu "Zauvijek autor" na HTV-u, koja je u domu Huljićevih na splitskim Gripama ugostila scenarista i redatelja Tonija Volarića i štošta mu ispričala o svome stvaralaštvu, načinu na koji piše, o ljubavi prema pisanoj riječi i književnosti koja je u njoj postojala oduvijek.
Serijal cjelovečernjih dokumentaraca u produkciji Hrvatskog društva skladatelja, Cantusa i Hrvatske radiotelevizije privukao je veliku pažnju gledatelja, pa prenosimo brojne zanimljivosti koje je Vjekoslava otkrila pred tv kamerama po prvi put.
"Ja sam kćer svog tate Branka i mame Ive i djevojački sam Tolić. Moje djetinjstvo je bilo jako bezbrižno i mislim da je ocrtavalo ono doba, to su šezdesete, sedamdesete godine. Kad bi došli gosti kući onda bih ja svirala ‘Daleko mi biser mora‘, a moja mlađa sestra Brankica bi pjevala..." - kroz smijeh se prisjetila Vjekoslava.
"Tu je bila i Suzy, to je najstarija sestra, tako da smo se mi uvijek nekako zabavljale, zabavljale bi i te goste koji bi došli kod nas.“
"Išla sam u osnovnu školu ‘Bratstva i jedinstva‘ u Splitu. Inače u tu školu je išao i Tonči, samo se onda nismo poznavali. Moja učiteljica, pa poslije moja profesorica hrvatskog Vera Vidošević, moje je pjesmice slala na natječaje širom bivše države.
Dobila sam, između ostalog, i dva puta Zlatno pero za najboljeg književnika dijete u ondašnjoj državi. Tako da su tu negdje ti korijeni...“ - kazuje uspješna hrvatska autorica estradnih stihova, ali i romana za djecu i odrasle.
U priču se uključio i Tonči Huljić: "Bila je stalno ta neka Vjekoslava Tolić koja stalno ide po literarnim natjecanjima i stalno dobiva te prve nagrade i onda mi moramo sjediti i slušati kako ona nama recitira te pjesme...“.
O Vjekoslavi je govorila i jedna od njezinih najbliskijih prijateljica Tatjana Kljenak:
"Ja i Vjekoslava smo se upoznale u srednjoj školi, ugledale smo se, i evo već traje više od četiri desetljeća, što je jako puno i na to smo zaista ponosne. Nekako smo došle iz različitih konteksta, odgajane smo različito i živimo potpuno različite živote. Ja radim sasvim nešto drugo i nisam iz svijeta javnog, međutim, kao da smo u srednjoj školi nekako skrojile jedno odijelo, pa ga onako zajedno istom rukom porubljujemo i zašivamo dugmeta zajedno...“ - poetski je opisala njihov odnos.
Tonči je ustvrdio: "Ja sam išao u muzičku školu, ona je privatno učila klavir, voljela je muziku odrana, i ono prvo što sam primjetio u njoj, pored onog fizičkog, je da pripadamo istom kulturnom i civilizacijskom miljeu. To su jednostavno te filmske priče, za kojima ljudi tragaju, a nama se to desilo kad sam ja imao 18, a ona 16 i pol godina.“
Prijateljica Tatjana se prisjetila: "Njene zadaćnice iz hrvatskog jezika uvijek bile posebne i uvijek su bile istaknute, mi smo svi to znali. I svaki put kad je trebalo nešto napisati zadivljujuće, uvijek smo se oslanjali kao razred na nju.“
Vjekoslava je otkrila i kako je upravo zbog ljubavi prema Tonču odustala od željenog studija književnosti, jer je trebalo preseliti u Zagreb, pa je upisala Pravni fakultet u Splitu.
"Ostala sam u Splitu, upisala pravo, završila ga u roku bez problema, nisam nikad radila u struci. Ja sam već i za vrijeme fakulteta objavila zbirku pjesama ‘Jutrooki‘, tako da to nije bilo ništa novo što sam ja nastavila pisati i objavljivati svoje knjige i raditi s Tončem na pjesmama.“
Tonči je dometnuo: "Mi nismo filozofirali u životu, nego smo jednostavno radili. Ja sam je gurnuo da počne pisat tekstove za pjesme već nakon dvije-tri godine. Objektivno, ti ne možeš biti dobar tekstopisac ili vrhunski tekstopisac ako nisi pjesnik. Ona živi svoje tekstove i zna točno što je hit. Znači, kad smo još oboje bili mali, ona je bolje od mene znala što je hit.“
"Prve svoje stihove počela sam raditi za ‘Magazin‘ dok je bila Ljilja Nikolovska. Zajedno s Marinom Tucaković napravila sam "Rano ranije“, koja je postala evergreen. Iz tog perioda s Ljiljom ostale su "Balkanska ulica“ i "Ljube se dobri, loši, zli“ kao evergreeni.
O Vjekoslavi je pričala i Danijela Martinović: " Vjekoslavu poznajem od svoje 19. godine, dakle kad sam došla u Magazin. To je bio jedan vrlo vrlo veliki zalogaj nakon Ljiljane Nikolovske, koja je i po mome mišljenju dan danas jedna od najboljih pjevačica na ovim prostorima svih vremena.
Trebalo je napraviti jedan spektakularan album koji će zapravo potvrditi da da je Magazin i dalje Magazin. ‘Da mi te zaljubit u mene‘, pa onda ‘Čari‘, pa ‘Tišina‘... to su bili ti neki njeni pravi počeci... Ona je i prije pisala, ali baš s tim albumom Magazina ‘Da mi te zaljubit u mene‘ otvorila je velika vrata na koja je ušla i koja je vječno ostavila otvorena.“
Vjekoslava se sjetila mlade Danijele: "Danijela je došla u bend jako mlada i bila je nekih osam, devet godina. Kad je otišla, njena se karijera samostalna ustanovila kao jedna vrlo raskošna karijera. Zapravo tih devedesetih godina ona je bila možda najveća zvijezda zabavne glazbe i njen album je bio najprodavaniji album tih devedesetih, s hitovima "Zovem te ja“ i "Ide mi u životu“.
I Jelena Rozga je pred kamerama podijelila svoja sjećanja na Vjekoslavu:
"Bila je ‘96. godina kad sam se ja prvi put pojavila na sceni sa pjesmom ‘Aha‘ kao Jelena Rozga, prije nego što sam došla u Magazin. Sjećam se da se Vjekoslava (na Dori) sva tresla tijekom mog nastupa i rekla mi je poslije: Je li moguće da si ti bila skroz mirna, a da ja, te tri minute koliko si ti bila na sceni, nisam bila svoja!? Ona je nekako taj cijeli nastup proživjela, kao mama gledala sa strane i držala mi palčeve. Kad sam došla u Magazin, prva pjesma koju je Vjekoslava napisala bila je "Suze biserne“ i postala najveći regionalni hit."
Vjekoslava se prisjetila i Eurosonga u Izraelu s Doris Dragović, za koju su Tonči i ona napisali "Mariju Magdalenu":
"To je jedno posebno iskustvo, Doris je bila apsolutno najeksponiranije lice tamo, svi su trčali oko nje... Kad bi ona izvodila pjesmu to bi bio pljesak neusporediv sa ičim drugim.“
O sebi intimno Vjekoslava je još rekla:
"Ja sam jako htjela postati majka dosta rano i to mi se i ostvarilo... Tako da danas imam veliku djecu. I kažem da su oni moj okvir za ljubav i moja mjerna jedinica ljubavi. Moje more, moje nebo, moje sve, moji priljepci, imam čak i priču o priljepcima, to su njih dvoje. I divno je kad ti djeci daš neki svoj genski crtež, a onda oni unutar tog okvira sami crtaju svoju sudbinu i svoj život.
Nekako sam ponosna jer sam ih odgojila da budu pošteni i odgovorni, da budu ljudi i znam da im je dragocjeno to što imaju mene i Tonča za mamu i tatu. A s druge strane, imaju svoj stvaralački nerv i rade onako kako oni misle da treba i kako žele.“
Tonči je za Vjekoslavu ustvrdio:
"Ona je tip žene 19. stoljeća, ne ne dvadesetog. Dakle ovo sad ne pričam kao muž, zaljubljeni muškarac, nego kao nešto što će potvrditi svatko tko je zna. Ona je jedinstveni primjerak ženskog roda! Mislim da sam preko nje uspio stvoriti još dva takva primjerka. To su naša djeca.“
O svom stvaralaštvu Vjekoslava je rekla i sljedeće:
"Ponosna sam na to što mogu pogodit tu emociju koju nosi muškarac, da kažem baš ono što neka žena možda želi čut. Ili ne želi čut u toj pjesmi. Ili što bi htjela čut...“
Tonči se nadovezao: "Pravi muškarac uvijek će priznat da je žena uvijek u pravu. I kad to shvatiš onda si shvatio poimanje ljubavi. Zato što žene jednostavno od samog starta ljubav shvaćaju i drže kao ljubav. A muškarci su malo pragmatičniji. Međutim, mi volimo zamišljat da su muškarci starinski vitezovi i heroji koji svoje srce puste da iskrvari. Što je najgore, recimo Grašo je stvarno takav!“