Jedna era francuske kinematografije završena je smrću slavnog Alaina Delona (1935. - 2024.). Nakon odlaska Jean-Paula Belmonda, Delon je ostao posljednja francuska muška megazvijezda starog kova i posljednji predstavnik krimi žanra ”made in France”, a sada više nema ni njega. Crveni krug je zatvoren. Delon je bio karizmatični šarmer, kuler i šmeker zvjezdanog sjaja.
Bio je ikona francuskog/europskog filma i jedan od najljepših i najzgodnijih glumaca u povijesti kinematografije općenito, ali i glumac s pokrićem koji se kao takav profilirao nizom upečatljivih uloga u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, nastupajući i kod redateljskih velikana kao što su Luchino Visconti (”Rocco i njegova braća”, ”Gepard”), Michelangelo Antonioni (”Pomrčina”), Louis Malle (”Spirits Of The Dead”), Joseph Losey (”Gospodin Klein”)...
Koliko je slavan i šarmantan bio najbolje pokazuje fotografija iz 1967. godine. Podsjetimo, Delon sjedi na kauču, intimno ćaska i koketira s Marianne Faithfull, budućom partnericom iz filma ”Djevojka na motoru”, koju on privlači poput magneta dok je njezin tadašnji dečko, superstar roker i frontmen Rolling Stonesa Mick Jagger, ostavljen po strani, sav pokisao i nesretan kao valjda najusamljeniji i najljubmorniji muškarac na svijetu u tom momentu.
Imidž zavodnika, ljepotana, idola matineja pratio ga je na svakom koraku i bio je prozvan ”muškom Brigitte Bardot” prije nego je zavrijedio laskaviju titulu ”novog Jamesa Deana”. No, Delon je pokušavao i uspijevao umaći tom imidžu zahvaljujući izboru uloga, odnosno uvjeriti gledatelje da je više od toga, pravi glumac, barem one koji su zagledali dublje ispod površine i vidjeli dalje od njegove seduktivne ljepote u filmovima ”U zenitu sunca” (”Plein Soleil”) Renea Clementa i ”Bazena” (”La Piscine”) Jacquesa Derayja.
"Ja nisam zvijezda, ja sam glumac. Borio sam se godinama da ljudi zaborave da sam zgodan dečko lijepog lica. Teška je to borba, ali pobijedit ću. Želim da javnost shvati da sam glumac iznad svega, profesionalac koji voli svaku minutu ispred kamere", izjavio je Delon jednom.
I pobijedio je, doduše službeno tek pred kraj karijere kad su mu dodijeljene počasne nagrade na festivalima u Berlinu i Cannesu. Delon se pojavio na filmskoj sceni u vrijeme uzleta francuske kinematografije nakon ”novog vala” i postao europska megazvijezda, ako ne i hollywoodska.
Zračio je prirodnošću na ekranu, gotovo kao da nije glumio, već živio, ali i enigmatičnošću i misterioznošću, zbog čega bio dobar izbor za nemoralne likove tajnovitih, nedokučivih unutarnjih stanja na granici pozitivca i negativca, policajaca i kriminalaca.
Savjet redatelja Yvesa Allegreta, koji mu je 1957. dao prvu ulogu u filmu ”Send a Woman When The Devil Fails”, urodio je plodom: "Slušaj me vrlo pažljivo, Alain. Pričaj kao što pričaš sa mnom. Izgledaj kao da me gledaš. Slušaj kao što slušaš mene. Ne glumi, živi."
Tri godine kasnije, 1960., Delon je u spomenutom filmu ”U zenitu sunca” ostvario odličnu ulogu kao talentirani Tom Ripley, zavodljivi imitator, sociopat i predator iz pera Patricije Highsmith, pokazavši da unatoč ”anđeoskom licu” može biti protagonist, tj. antagonist psiholoških trilera.
To je potvrdio 1969. i s ”Bazenom”, još jednim sunčanim, vizualno prekrasnim mediteranskim filmom (ne)skrivenog unutarnjeg mraka u kojem je glumio s Jane Birkin i bivšom ljubavnicom Romy Schneider kao najatraktivnijim partnericama uz Monicu Vitti (”Pomrčina”).
Bilo je to zagrijavanje za nadolazeće ponajbolje Delonove uloge poput Mr. Kleinea u istoimenu Loseyjevu filmu fokusiranom na trgovca umjetninama u Parizu tijekom Drugog svjetskog rata koji doznaje da ima dvojnika, i to židovskog bjegunca. Ipak, Delon se najviše pronašao u gangsterskim, kriminalističkim, pritajeno akcijskim filmovima poput hitova ”Sicilijanski klan” i ”Borsalino”, gdje je glumio s Jeanom Gabinom i Linom Venturom, tj. Belmondom, no ako treba odabrati favoritne uloge u njegovoj filmografiji, izbor pada na suradnje s Jean-Pierreom Melvilleom – ”Samuraj” (”Le Samouraï”), ”Crveni krug” (”Le cercle rouge”) i ”Policajac” (”Un Flic”).
S Melvilleom je Delon prošao put od plaćenog ubojice i pljačkaša do policajca, redom tihih, usamljenih, stoičkih likova reduciranih dijaloga. ”Policajac” je podcijenjen, ”Crveni krug” s razlogom slavljen kao veliki pljačkaški klasik, a noirovski ”Samuraj” je najzaslužniji za Delonovu ikoničnost. Kao Jef Costello, plaćeni ubojica u kišnom mantilu s imidžom nalik Bogartovom, Delon je (p)ostao posljednji samuraj francuskog filma.
