Od svih metropola bivše nam države, u mojim putopisnim putešestvijima najčešće s opernim punjenjem jedino mi je Skopje ostalo nedostižno i nekako po strani.
Što zbog udaljenosti što zaradi prometne nepristupačnosti – gledano, naravno, s promatračnice Splita – ovaj meni toliko osobno i emotivno žuđeni grad nikako da se ukleše u kamenu ploču intimnog mi itinerara.
I, kad sam najposlije kanio otići u Makedoniju, u pohod i vižite svojoj rodbini po ocu koja živi tamo, ne bih li upoznao svojtu s kojom dijelim krv i prema kojoj osjećam sad već desetljetnu ćutilnost s ugrađenim u sebi hotinjem za konačnim susretom in vivo – moram i to iskreno priznati – gledao sam daje li se, i kad, u Makedonskoj operi u Skopju kakva glazbeno-scenska predstava, pa, kad sam već...