Lijepa Fatma zaželje žute dunje iz Stambola, a obična Lenka odavno je željela – vidjeti Stambol. Istanbul, Carigrad, Drugi Rim – kako vam drago.
Želje se ponekad i ostvaruju, poklopio se povoljan let iz Sarajeva (odnedavno, evo lijepe novitade, postoje i izravni letovi iz Splita!), dobra ekipa i organizacija, stari godišnji, školski praznici...Istanbul mi se napokon nasmiješio, pozvao me k sebi!
Osnovne informacije glase: ako putujete na kraći rok, ne plaćajte dodatnu prtljagu, štoviše, šoping je u Istanbulu tako neodoljiv, pa radije ponesite prazan kofer i napunite ga u povratku! Zapravo, sam kofer možete za desetak eura također kupiti tamo, pristojan i lijep komad prtljage koji će vas podsjećati ne samo na Istanbul, nego i na činjenicu da je kod uvoznih predmeta kod nas marža bezobrazno visoka.
Šoping, prehrana, javni prijevoz
Pravilo drugo: turska lira je službena valuta, i ukoliko je tečaj solidan, za jedan euro dobit ćete 33 turske lire. Dakle, 100 TL vrijedi neka tri eura, u to se lako "ušaltati", pogotovo kad razaberete da u Istanbulu novac vrijedi više nego u Splitu. I ne samo za šoping, nego i prehranu u restoranima, javni prijevoz, pojedine ulaznice...
Iako je Istanbul najveći grad na dva kontinenta – Europi i Aziji, dijeli ih Zlatni rog, Bospor – smatra se europskim gradom, ali ne zaboravite da Turska nije u Europskoj uniji. Zato nije uputno koristiti mobitel mimo zona pokrivenih wi-fi signalom, karticu se pak ne isplati kupiti jer stoji najmanje trideset eura. Pouka: dok ste u Istanbulu, tijekom dana zaboravite na mobitel!
Naime, osim u hotelima, posvuda wi-fi malo "šteka", ili ga uopće nema. To je i lukava strategija ugostitelja da se gosti ne zadržavaju predugo. Meračiti vam se najviše isplati u hotelu u kojem ste odsjeli, naš je bio lociran u centru grada, Kuran International s četiri zvjezdice (odgovara kategoriji od solidne tri, realno – bolji je od većine hotela u čuvenim talijanskim Termama Montecattini, primjerice), i u "Kuranu" smo uživali u izvrsnoj turskoj kavi u hotelskom baru za samo 50 TL po šalici, te uz odličan wi-fi.
Od strane vodiča upozoreni smo da će nas na svakom koraku pokušati "zavaljati", zaokružiti račun; jedno takvo iskustvo doživjeli smo nakon uspona žičarom na vidikovac Pierre Loti, gdje nam je rođo tri minijaturne šalice čaja, te jedan espresso izdašno naplatio osam eura!
Nije osam, nego šest
Nakon traženja pojašnjenja, ispalo je da smo bili dužni šest eura – pazite, čašica čaja stoji euro, a majušni espresso (nije turski) čak tri. Benefit je što se WC ne plaća, čučavac je (kao i većina gradskih zahoda), te je uistinu čist.
Vidikovac je nazvan po Francuzu koji je bio zaljubljen u ljepotu Stambola, te ga je i izgradio. Kasnije su mu pokušali osporiti zaslugu te vidikovac preimenovati u osmanlijskom duhu, ali to bi bilo jednako apsurdno kao i da, na primjer, Dioklecijanov akvedukt naknadno nazovu "Vodovod druga Tita" ili "Vodoput Svetog Staša". Svaka čast svakome, ali rečeni Francuz je udario temelj jednom od ponosa modernog Istanbula.
Gradu je na diku i četvrt Taksim, moderni dio grada kojega je Ata Turk okrenuo sekularističkom, pro-europskom duhu.
Taksim je najsličniji Europi kakvu poznajemo, pogotovo kad se nađemo ispred crkve Svetog Ante, najvećeg sakralnog katoličkog zdanja u tom dijelu islamskog svijeta. U Taksimu smo kao doma.
Još jedan detalj – slatki detalj – nam se svidio, govorimo o poznatom kolaču San Sebastian, kojega su Turci usvojili premda porijeklo vuče iz Baskije (Španjolska). Naime, pored Galata kule (i nedalekog mosta) nalaze se ljupke slatičarnice i kafići gdje se kuha kava u vrućem pijesku, po turski, te kao "signature-kolač" poslužuje upravo rečeni, pečeni cheesecake San Sebastian. Pazite, nije jeftin; kriška stoji od 200 do 240 TL (šest do sedam i pol eura) ovisno o tome je li preliven čokoladom ili ne, ali veoma je ukusan.
Tražite popust, dobit ćete ga!
I klopa je na Galata bridgeu koji premošćuje Bosfor (Zlatni Rog) i dijeli Istanbul na europski i azijski dio, nešto skuplja nego drugdje (ne zaboravite tražiti popust, dobit ćete!), a za razliku od mnogih drugih objekata, u tim ribljim restorančićima može se naručiti i neko alkoholno piće.
Istanbul je grad bez cuge, zato na njegovim ulicama i nećete vidjeti puno pijanaca koji bauljaju ili spavaju u alkoholnoj komi. Mi smo vidjeli svega dvojicu beskućnika u pet dana, kunjali su pored ulaza u metro.
Turci su jako ljubazni, ali slabo govore engleski, barem oni s kojima smo mi razgovarali; izuzetak su tek recepcionari. No, iznenađujuće dobro barataju srpskim! Broje na svim jezicima Balkana, vidi se da šverc s ex Jugom cvate. Navodno je u zemlju (orijentiranu trgovini i turizmu, treba li reći) moguće unijeti deset tisuća eura za utrošak kupovine i usluga. Za tu lovu može se u Istabulu jaaako dobro pazariti i provesti. Ako vam alkohol nije imperativ u paketu zabave, jasno.
Hotelske cijene su vrlo povoljne; vjerojatno ste u nekom od naših hotela barem jednom u životu uživali u masaži ili wellness-programu; no, možda i niste sebi to mogli priuštiti. U Istanbulu zadovoljstvo kupelji sa masažom i saunom u hotelu (program traje sat i po do dva) stoji, pazite, samo 20 eura! I to hard-massage, iz ruku i nogu Tajlanđanki i Indonežanki.
Ne propuštajte krstarenje
Nipošto nemojte propustiti krstarenje Bosporom, višesatnu večeru s turskim folklornim programom! Doživljaj je i usred zime sjajan, prizor osvijetljenih kruzera i manjeg brodovlja uokolo vas, dok u grijanom brodskom restoranu traje glazbeni program, sa višestrukim garniturama plesačica i plesača, uključujući i animaciju trbušne plesačice.
U program su najčešće uključena tri slijeda jela u ribljim ili mesnim jelovnicima, te neograničen paket pića (bezalkoholni je pet eura jeftiniji). Naš je paket stajao 40 eura po osobi, za to smo dobili šaroliki tanjur s predjelom, solidan komad komarče za glavno jelo, te dvije baklavice s orasima.
Mislim da je konobar Mustafa još u blagom šoku od količine gin-tonica kojega smo popili. Okej, karikiramo, ali ne zna Mustafa da nam paše taj odušak, naime da bismo u Splitu samo nekoliko pića platili 40 eura... Ukratko, večera na brodu je pun pogodak – no, za njihove je prilike to skup izlazak.
Odijevanje u Hurem
Objektivno su u Istabulu skupe i neke ulaznice, recimo, u Aya Sofiju. Donedavno je ulaz u bivšu džamiju (sada muzej) bio besplatan, sad stoji 25 eura po osobi, i za kartu morate čekati u dugom, višesatnom redu. Utjeha je obližnja Plava džamija, u koju je "upad" i dalje free; dakako, treba ispoštovati pravila, izuti obuću i pokriti kosu (žene). Obje su džamije toliko lijepe da zaslužuju ponizan naklon. Veličanstvena djela arhitekture; u Istanbulu su – čini nam se – džamije najljepše na svijetu!
A propos dress codea postoji i jedna ulična atrakcija. Naime, u šatorima se već za 150 TL (neka četiri eura) možete odjenuti u odjeću Hurem iz "Sulejmana", te dobiti fotografiju, a za nešto više novca i cijelu seriju fotki na mail. Simpatična uspomena u tradicijskom, autohtonom duhu.
Četiri parfema za 10 eura
Ništa manje autohtone nisu ni najljepše baklave koje možete zamisliti, te druge orijentalne slastice. Nisu baš jeftine, stoje po nekoliko eura komad. Ni začini na Egipatskoj tržnici nisu bagatela, pogotovo skupocjeni šafran. No, vidjeti sve na jednom mjestu je ljepota dostojna blažeg infarkta (govorimo o profilu sredovječnih ljubiteljica kužine, watch me).
Bazaar je tržnica na kojoj smo upozoreni na bezobrazno "lupanje" cijena. Ono što drugdje stoji 10 eura (330 TL), tamo je triput skuplje. Zato se cjenkanje podrazumijeva.
Parfemi su urenebesna priča; jedan Mademoiselle Chanel nam je ulični prodavač nudio za 20 eura, da bi na kraju ponudio čak četiri parfema za deset eura!
Javni prijevoz je sjajno riješen karticama s kodom za lako "timbravanje" i jednostavnu automat-nadoplatu. Kartice vrijede za sve vidove javnog prijevoza, uključujući i brodski. Ljubomorno čuvamo naše preostale neioskorištene vožnje za drugi put; kartica vrijedi dugoročno.
Punjeni ‘kumpir‘
Brodom smo se Zlatnim Rogom provozali do Ortakoya kako bismo tamo kušali lokalnu poslasticu: punjeni krumpir, iliti po turski "kumpir". To je, uz vafle s preljevima i voćem, glavna prehrambena atrakcija na bezbrojnim štandovima.
Turska hrana čini nam se domaća, no ako moram birati, prednost dajem grčkoj spizi. Začini, masnija janjetina, maslac za prženje, preslatki slatkiši... Turska klopa je malo "too much". San Sebastian draži mi je od kadaifa (koji je također izvrstan, barem kod Hasanpaše, u našem omiljenom restoranu), a tiramisu al pistacchio preferiram više od bilo koje baklave (mada mi je ona s pistacijama odlična).
No, turska kava je najbolja na svijetu, bez premca. Merak je u Istanbulu "kafenisati", iako mi se čini da su tamo ljudi skloniji čaju. Kava se doima kao arhaična kategorija.
Imajte u vidu da su u Istanbulu dva sata više nego u Hrvatskoj, i ljutit će vas to ukradeno vrijeme jer... Vrijeme jednostavno prebrzo teče u tom divnom gradu, moćnom središtu negdašnjeg otomanskog carstva, Carigradu, Stambolu. Istanbulu, u kojega se jedva čekamo vratiti.
Iako smo se iz nekog (ne)objašnjivog razloga, tamo stalno osjećali – kao doma. Samo nam je još falilo da negdje ugledamo koji hajdučki HŽV-mural, i to bi bilo to.