Te davne 1991. godine, na samom početku rata, Matko Biljak bio je dečko. S 23 godine je, kao da ga gledam, nataknuo na sebe šljem i neki tobože zaštitni prsluk i onako krakat, mršav, bolno mlad, s osmijehom u kojem se tek u kutu usana nazirao tračak strahopoštovanja pred zadatkom koji je prihvatio, otišao u rat. S fotoaparatom.
S valjda stotinama kilometara filmske vrpce, one analogne, one za crno-bijeli svijet. Praćen pogledima punim divljenja i, da, zavisti, otišao je da bi se vratio. I opet odlazio i vraćao se. I snimao fotografije od kojih je samo dio mogao stati na stranice Slobodne Dalmacije. Te su fotografije danas povijest.