Kad sam išla u “Mosorovu” planinarsku školu, iskusniji bi napomenuli – ne zaboravite uživati u planini, stanite, dignite glavu i pogledajte malo u daljinu! Guštajte u trenutku, u tom pogledu s visina!
Treba se toga sjetiti kad korak po korak, pa satima, gledaš preda se da ne ugaziš ukrivo u mosorsku ili biokovsku škrapu, očima tražeći gdje je iduća markacija. A još je kompliciranije ako planinarenju dodaš znatiželju prema biljkama koje vidiš usput, a priroda se budi. Pa kad ćeš se onda popeti gore?
Ali tako je baš ispalo – nakon radionice o prepoznavanju jestivog bilja s dr. sc. Striborom Markovićem, mag. pharm., više nismo bili isti.
Mišanca, šparoge...
Ubacio nam je “bug” i, nakon što smo se spustili s Kozjaka, više ne možeš proći pokraj kadulje, šafrana ili maslačka a da se ne sjetiš njegovih riječi, što je sve rekao o njima.
Radionice s njim su preko Planinarskog društva “Gojzerice” bile rezervirane unaprijed kao da čekaš snimanje magnetskom rezonancijom, dijelom zbog toga što Stribor – tako smo ga zvali, bez persiranja i titula, u planini su svi samo planinari – ima jednu odanu fejsbučku sljedbu od desetak tisuća pratitelja koji, očarani, čitaju njegove tekstove o biljkama kao dragocjeno štivo puno zanimljivosti i znanja.
A dijelom i zbog toga što u ovo doba godine raste interes za “divljim zeljem”, “mišancom”, šparogama, omiljenim dalmatinskim proljetnim obrokom. Šetača sa zadatkom, koji traže ručak, sad ima napretek.
I tako – stalno isti prizor. Stribor stane pokraj nekog izdanka iz zemlje, a mi svi, blaženi u neznanju, gledamo u njega i čekamo. Ko dječica svoju pričicu prije spavanja.
Naučili smo svašta. (A zaboravili još više, rekla bi Arijana Čulina u svojoj stand-up komediji.)
Da šafran koji raste po planinama nije onaj koji stavljamo u rižot, taj se sadi. Da ga po žutim prašnicima razlikujemo od otrovnog mrazovca, da bršljan nije otrovan, iako ga se takvim smatra zbog brkanja s “poison ivy”. Da biljke promijene boju i porumene kad su u stresu, da pčele drugačije vide cvijet nego mi... Da čovjek ima 25 receptora za gorki okus u tijelu, miš 35, a neke žabe 52. Dupini ga nemaju.
Neke će nam stvari zauvijek ostati važne jer... što ako trebate toaletni papir u prirodi?
– Divizma, odnosno divizme imaju široke listove vrlo ugodnih, mekanih dlačica. Na izložbi o zahodima u Parizu divizma ima počasno mjesto – nekoć su listovi divizme bili toaletni papir prije toaletnog papira, jer nisu grubi, imaju fine dlačice koje čiste i lako rastu u rozeti oko biljke. Doista se nekoć i sadila u blizini zahoda – ispričat će Stribor, na sveopće čuđenje.
Ako u planini treba zapaliti vatru, ispeći kobasicu, skuhati čaj, a ne ide nam od ruke, treba se osvrnuti oko sebe i očima potražiti pojedinačne čupave grmiće na koje, zapravo, često nailazimo.
– Euphorbia spinosa, trnovita mlječika, zovemo je u šali “dalmatinske hepo kocke”. Trnovita mlječika, kao i druge mlječike, nije jestiva ni ljekovita, a njihov mliječni sok iz svježe biljke može iritirati kožu i oči. U suhom stanju preko zime lako je vidljiva poput suhih grmića. Oni se lako pale i zato se i danas koriste za potpalu vatre – dobivamo poduku, a suhi grmići vizualno ne mogu parirati jednoj drugoj mlječiki, čiji cvijet privlači svojom ljepotom.
Velika mlječika toliko je privlačna u dalmatinskom kršu da bi je netko poželio i ubrati i tako – završiti na Hitnoj pomoći. Posljedice nisu bezazlene, oporavak traje dva, tri tjedna.
– Iritacije su glavni problem.
A ako imate zadah?
Ako prekinemo stabljiku mlječike, mliječni sok iritira kožu, pogotovo ako rukama obrišemo osjetljivu kožu lica. Također treba biti oprezan – rutvica je fototoksična. To znači da ako je dotičemo i sok dođe u doticaj s kožom, pod utjecajem UV zraka nastat će tzv. fototoksična reakcija, u kojoj strada naša DNK i nastane upalna reakcija. Čak i uz primjenu protuupalnih lijekova, proces zacjeljivanja traje dugo – slušamo Stribora s posebnom pažnjom, jer, gle – kome trebaju takve avanture?
Vrlo brzo oraspoloži nas priča o tome kako je u davna vremena kao razlog za razvod braka mogao biti naveden loš zadah iz usta kod ženika, ma kako bogat bio, a spas je bio u jednoj biljci:
– Tršlja, mastika, Pistacia lentiscus – pokazuje nam rukom Stribor Marković.
– U Dalmaciji je skoro pa grm-korov koji možda i ne volimo. No iz zrelijih, starijih malenih stabala i grmova tršlje zarezivanjem kore dobiva se smola, slično kao što se dobiva i slavni tamjan. Koristila se od doba stare Grčke i najpoznatija smola dolazila je s otoka Chiosa. Na turskom dvoru sultan bi koristio smolu tršlje za osvježavanje daha. Zanimljivo, zadah iz usta može potjecati i iz želuca, a smola tršlje može povoljno djelovati na floru želuca i smanjiti Helicobacter pylori. Neobično je kako je tradicionalno travarstvo u nas ignoriralo tršlju! – veli on.
Još značajniju ulogu u povijesti čovječanstva imao je nekoć – buhač, čija vodena otopina može otjerati uši, buhe. Od doba haranja kuge pa do danas, kad prijeti nuklearni rat (samo ovdje smo čuli riječ “rat” i brzo je zaboravili!), njegovo je djelovanje ostalo važno, samo što se, za razliku od primjera nekadašnje nam države, više ne proizvodi.
– Buhač je simbol Dalmacije, u kontekstu, što bismo rekli, “industrijskog bilja”. Insekticid buhača bio je pravi europski komercijalni uspjeh i preteča nekim današnjim sintetskim insekticidima. Sada su u upotrebi sintetski, iako u nekim zemljama, poput Kenije, buhač stvara još više aktivnih tvari.
