Stajnjak je najvažnije organsko gnojivo koje sadrži sve potrebne hranjive elemente, a u prosjeku se sastoji od vode (75%), suhe tvari (25%), dušika (0,5%), fosfora (0,15%) i kalija (0,6%). Ovaj otpadni životinjski materijal, predstavlja neraskidivu vezu između animalne i biljne proizvodnje, piše Agroklub.
Njegov sastav ovisi o vrsti stoke, starosti stoke, hranidbi i uvjetima držanja stoke i dr. Različite vrste stajnjaka stoga imaju i različite karakteristike, pa tako i je i njihova primjena različita, navode u Stručnoj službi Ministarstva poljoprivrede Posavskog kantona u sujednoj BiH.
Najčešće se koriste goveđi, konjski, ovčji, svinjski i peradarski stajnjak. Bez obzira na širok spektar industrijski proizvedenih mineralnih gnojiva, njegova uloga, posebno u osnovnoj jesenskoj obradi tla, je nezamjenjiva. Ekološka proizvodnja je bez istoga nezamisliva.
Da bi stajnjak bio u potpunosti iskoristiv i djelotvoran, potrebno je da je zreo. To podrazumijeva poluhumificiranu masu s izuzetnim svojstvima, a do njega se dolazi njegovim pravilnim skladištenjem i čuvanjem u trajanju od nekoliko mjeseci, kako ne bi došlo do gubljenja hranjivih tvari.
Bitno je i vrijeme zaoravanja. Najbolja iskoristivost je ako se to učini odmah nakon razbacivanja. Već nakon 24 sata dolazi do padanja iskoristivosti na 80 posto, a nakon četiri dana na 40 posto.
Bez obzira na višestruke i neosporne osobine stajnjaka, čija je glavna uloga da popravlja fizičke, biološke i kemijske osobine tla, ne treba zanemariti i njegov negativan utjecaj na okoliš. Pored neugodnoga mirisa, oslobađa i velike količine amonijaka u zrak, osoka iz stajnjaka otječe u tlo miješajući se s podzemnim vodama, što dovodi do kontaminacije.
To se može izbjeći kontroliranim i pravilnim iskorištenjem tog gnojiva, a sve više se radi i na proizvodnji peletiranog, kako bi se moglo lakše skladištiti i koristiti i kako bi bilo ekološki prihvatljivije, piše Agroklub.